Morana

 

Piše: Vatroslava, HRŽ Perunica

Hladan vjetar zebe kosti. Škrguće snijeg pod nogama, mrmljajući oporo. Pokoja sasušena stapka trstike promalja se iznad bijelog nanosa. Zima.

Crna utvara probija se kroz snijeg. Lice je zaklonila tamnom maramom, dok bijele ruke savija oko svoje sredine, stiščući bliže ogrtač, cijedeći zadnje kapi topline iz dotrajale tkanine. Leden zrak raspori bolni jauk. Prilika pada na koljena jecajući, a vjetar joj raznosi halje prikazujući njezinu pojavu. Zrela žena iskrivljena lica u parodiju osmijeha, duge linije životnih nedaća urezbarile su svoje otiske, ostavljajući gorak znamen. Jedino oči živo gore, dvije ugljene žeravice u maski jada. Morana je to, gospodarica hladnoće. Ustaje, nadire i nastavlja svoje hodočašće zaleđenom pustopoljinom, hropčući žalosno.

Zelena blagodat je presušila, ocvali su cvjetovi ljeta. Travke su posmeđile, a lišće je razmrvio nemilosrdni vjetar. Tako je i Ivo nestao, ostao je tek sjećanje u bljesku vode. Žar izdaje još žeže Moraninim grudima, pulsirajući tromo. U naletu pahulja, prisjeti se topline Sunca, smijeha koji se razlijevao gajem i toplom rukom koja drži njezinu. Stisne šaku i kapne suza, razbijajući san. Otare ju crnim rukavom i s novom žustrinom stade hodati. Dani su se stopili u tjedne, a tjedni u mjesece. Sve je zaleđeno, hladno i otuđeno. Odavno se nije čuo pjev ptica.

Zahukče vjetar i zaleti se silan u Moranina njedra. Titraj sjećanja, zasljepljujuća bol, ognjeni bijes i raskomadani konj.

„Od tvojih ću dijelova kuću sagraditi!“

Morana vrisne i rastjera gavrane što su se sjatili na obližnje drvo. Kako se usudio? Kako je mogao? Što sam napravila? Kao pulsirajuća mećava otisne se val energije od njezina promrzla tijela. Ruka zadrhti, glava klone i sve se umiri. Na obzoru se nabiru oblaci.

Šum ledenih grana dok se osipa inje. Protekne trenutak kao vječnost. Morana ovija haljine bliže uza sebe te nastavlja kročiti. Krajolik okovan ledom, snijegom i gorčinom. Vjetar odsutno zavija.