Pojam rodnovjerja prema Savezu hrvatskih rodnovjeraca
Rodnovjerje kao specifičan pojam dolazi iz sintagme rodna vjera koja je otprilike jednaka ili slična u čitavom slavenskom svijetu, a sami pojmovi dolaze iz ruskog izraza koji ima isto značenje kao i u hrvatskom jeziku – pодноверие. To je, preciznije rečeno, etnička mnogobožačka vjera slavenskoga naroda i to u svom specifičnom obliku, suvremenom, živućem i razvijajućem.
Slične izraze nalazimo i u drugim slavenskim jezicima – rodnoverje u srpskom jeziku, pідновірство u ukrajinskom, pоднавераваннe u bjeloruskom, rodzimowierstwo u poljskom, rodnověří u češkom i rodnoverie u slovačkom jeziku. Termin rodna vjera može se naći već početkom 20. stoljeća, primjerice u nazivu ukrajinske rodnovjerne organizacije “Rodna vjera” (ukr. Рідна віра) osnovane 1934. godine, dok naziv rodnovjerje nastaje krajem osamdesetih godina 20. stoljeća. U grčkome jeziku pojmu rodnovjerje odgovara izraz etnikos (grč. Έθνικός), a u ruskom jeziku koristi se i pojam язычество, koji potječe od crkvenoslavenskog pojma ıảzы́kъ (narod, pleme, rod) i u djelima kršćanskih ruskih autora označava vjeru mnogobožačkih religija. U engleskom jeziku pojmu rodnovjerje odgovaraju izrazi Ethnic religion i Native Faith, što je i izravni engleski prijevod pojma rodnoverje.
Rodnovjerje nije jedinstven sustav, ne postoji zajednički zbir izabranih svetih spisa koji je jednak za sve štovatelje u različitim slavenskim zemljama i kulturama kao što postoji u nekim drugim religijama i duhovnim pokretima. Ne postoji čak niti konačni i omeđeni broj božanstava koji se u njemu štuju od naroda do naroda. Svaki slavenski narod kroz jedan ili više oblika rodnovjerja štuje svoj zbor božanstava koji su u većem ili manjem omjeru proizašli iz vlastite tradicije onoga što mi u Savezu hrvatskih rodnovjeraca nazivamo starovjerjem.
Pojam starovjerja prema Savezu hrvatskih rodnovjeraca
Pojam starovjerje može značiti nekoliko stvari. Prva u hrvatskom jeziku, bez ikakve pogrde, označava onakav duhovni sustav koji bi kršćanstvo i druge monoteističke svjetske religije vrlo često pogrdno nazvale poganstvom, krivovjerjem ili nevjerništvom, s referencom na pretkršćanstvo u, konkretnom slučaju slavenskih naroda, subjektivno smatrajući kršćanstvo u Slavena, preciznije Hrvata, konačnom i krajnjom religijom i duhovnošću. Iz kuta kršćanske religije i kršćanske znanosti to je možda u redu, nećemo ulaziti u to, no mi u Savezu hrvatskih rodnovjeraca preferiramo pojam starovjerje za najstariji oblik duhovnosti u hrvatskoga naroda, zasnovan na kultovima štovanja prirodnih sila tradicijski prikazanih u likovima patronskih božanstava, kao i na kultovima predaka. Preciznije ga nazivamo hrvatsko starovjerje.
Na prvoj razini pojam starovjerje nama označava ta izvorna vjerovanja, duhovnost i vjersku kulturu u hrvatskog i drugih slavenskih naroda. Na drugoj razini, starovjerje bi moglo biti i inačica rodnovjerja u kojem se u suvremeno doba želi rekonstruirati staru duhovnost i način duhovnog života slavenskih (ili drugih) naroda, isključivo izvornih, te pokušaj nastavka življenja te iste vjere u što bližem i autentičnijem obliku onome izvornome u slavenskih naroda prije preuzimanja kršćanstva i/ili drugih vjerovanja i religija. No, u slavenskome svijetu to je mnogo teže, negoli primjerice u grčkom. U današnjoj Grčkoj tako postoje rodnovjerne zajednice oba tipa, one koje prilagođavaju staru helensku duhovnost današnjem vremenu, ali i one koje pokušavaju živjeti staru helensku duhovnost, a koja je za razliku od slavenske dobro opisana u pisanim zapisima koji su ostali sačuvani kroz minula stoljeća.
U slavenskih naroda to i nije moguće, ponajviše zbog nedostatka pisanih i drugih materijalnih izvora koji bi služili kao primjer i vrelo za duhovno, ritualno, kao i svakodnevno svjetovno upražnjavanje izvornih, u potpunosti autentičnih starovjernih načela. Ne postoje sačuvane svete knjige primjerice hrvatskog starovjernog bogoslužja, niti obrednici i puni kalendari s preciznim vremenskim oznakama svih slavlja. Sve što dosad uistinu postoji o izvornoj staroj vjeri skupljano je desetljećima naporima brojnih lingvista, etnologa i povjesničara, poput Rusa Ivanova i Toporova, te hrvatskih znanstvenika Radoslava Katičića, Vitomira Belaja, Tome Vinšćaka i drugih, a koji su proučavali slavenske i hrvatske narodne pjesme koje se koriste u vrijeme ophodnih slavlja te ih uspoređivali s drugim sličnima na slavenskom području, time pokušavajući rekonstruirati sloj mitskog teksta izvornih vjerovanja koja su u slavenskome svijetu prethodila kršćanstvu.
Zato, za razliku od nekih slavenskih naroda i organizacija, mi u Savezu hrvatskih rodnovjerca smatramo da pojam starovjerje nije prikladan termin za suvremene slavenske, tek uvjetno rečeno neošamanističke i neopaganističke duhovno-religijske smjerove, već je to hrvatsko rodnovjerje.
Pojam hrvatskog rodnovjerja prema Savezu hrvatskih rodnovjeraca
Hrvatsko rodnovjerje, prema tumačenju Saveza hrvatskih rodnovjeraca, duhovno-magijski je koncept koji crpi svoje izvore iz pretkršćanskih oblika vjerovanja staroga hrvatskog duhovnog svijeta, dakle hrvatskoga starovjerja, no nije tek folklorni pokušaj rekonstrukcije ondašnjih vjerovanja i praksi već oblik življenja stare slavenske i hrvatske vjere, s punom sviješću za ovdje i sada, za suvremeno doba. Ovaj razvijajući živući oblik vjerovanja i duhovno-magijskih praksi mijenja se i prilagođava potrebama suvremenog hrvatskog čovjeka, a koji se nakon dugog vremena prisilne otuđenosti od prirode i indoktriniranog straha pred njom, vraća na svoje izvore, sa iznimno svjesnim odabirom i osobnim razlozima za takvu praksu. Usmjeren je na štovanje kulta predaka i izvornih božanstava koja svojim atributima predstavljaju stvaralačke i uništavalačke energije prirode shodno slavenskim i hrvatskim kulturnim i duhovnim tradicijama.
Kroz ljudsku povijest različita društva su razvila različite pristupe objašnjavanju svijeta oko sebe, samih sebe, unutrašnjih proces u čovjeku i međudjelovanja čovjeka i svijeta. Danas sve te različite sustave možemo svesti u tri velika sustava za objašnjavanje spomenutih tema – znanost, religija i magija. Hrvatsko rodnovjerje prema obedijenciji Saveza hrvatskog rodnovjerja za razliku od mnogih sustava, između ostalih i hrvatskoga starovjerja, ali i nekih drugih hrvatskih i slavenskih pristupa rodnovjerju, ne priklanja se nijednome od ta tri sustava prema načelu isključivosti jednoga od njih ili čak oba preostala, već se sastoji od sva tri podjednako i isprepleteno s njima djeluje i postoji u svijetu ljudi. Od znanosti uči, istražuje, otkriva, nadograđuje, provjerava i pamti, s religijom diše, vjeruje, voli, slavi, stvara i nada se, a kroz magiju sudjeluje u aktivnoj interakciji sa unutrašnjim energijama unutar čovjeka i onima izvanjskima, prirode, njezinih sila i energija kao i s energijama predaka čovjekovih.
Etički kodeks u hrvatskom rodnovjerju prema Savezu hrvatskih rodnovjeraca
Hrvatski rodnovjerci unutar Saveza hrvatskih rodnovjeraca, za razliku od nekih postojećih hrvatskih i slavenskih rodnovjernih skupina ili pojedinaca, ne bave se politikom i političkim aspektima proizašlima iz različitih politika i ideologija 20. i 21. stoljeća. Savez hrvatskih rodnovjeraca općenito se ograđuje od totalitarističkih, nacionalističkih, rasističkih i šovinističkih ideja, odbacuje ih i ne bavi se njima uopće jer ih smatra besmislenim trošenjem ljudskih života, vremena i resursa, sprječavanjem kvalitetnog postojanja i ispunjenja naših osobnih svrha u ovome svijetu. Smatramo da mržnja, netolerancija i nekonstruktivno napadanje drugoga dok se uopće ne radi na sebi ne vodi nikuda i sve takve pojave u potpunosti ignoriramo i ne dopuštamo im da imaju ikakvog utjecaja na nas. Hrvatska rodnovjerna zajednica pod sustavom Saveza hrvatskih rodnovjeraca bavi se isključivo duhovnošću, kulturom, umjetnošću, suživotom čovjeka i prirode koja ga okružuje, na filozofskoj, duhovnoj, magijskoj, ali i znanstvenoj i praktičnoj razini.
Savez hrvatskih rodnovjeraca prije i iznad svega štuje svoj vlastiti hrvatski narod i njegovu zemlju, njezine posebnosti i ljepote, jezik, književnost, običaje i naslijeđe, staru hrvatsku duhovnost primijenjenu na današnje doba, ali jednako tako i poštuje bez zamjerki ili mržnje i druge narode, slavenske ili neslavenske, njihove kulturne i ljudske vrijednosti te umjetnička i duhovna dostignuća.
Savez hrvatskih rodnovjeraca nema nikakve veze sa sotonizmom, crnom magijom, različitim sektama i sličnim idejama bilo jednobožačkih, bilo mnogobožačkih pristupa, te ih odbacuje kao u potpunosti neprikladne i neprihvatljive normalnom čovjeku i pripadniku naše zajednice. Savez hrvatskih rodnovjeraca nije crkva ili sekta, a svakako nije misionarska religija koja ima potrebu stalno privlačiti nove članove radi vlastitog probitka. Vjerujemo da će kvalitetni ljudi koje zanima naš način života i pogleda naći put do nas.
Članovi hrvatske rodnovjerne zajednice u sustavu Saveza hrvatskih rodnovjeraca nastoje živjeti i raditi kroz bratsku i sestrinsku nesebičnost, ljubav i pomoć jedni drugima, učenje tolerancije i rješavanje konflikata i problema kroz zrelu i argumentiranu komunikaciju. Oni ljudi koji nisu spremni na takv suživot i komunikaciju slobodni su potražiti svoj put u drugim strukturama, zajednicama, sustavima i vjerovanjima bez ikakve ljutnje ili zamjerki. Pravila koja postoje u zajednici, kao i sam organizirani sustav Saveza hrvatskih rodnovjerca ne služe dogmatiziranju i elitiziranju dijelova zajednice, već lakšem suživotu prema obrascima koji se praksom pokazuju kao najuspješniji za ciljeve zajednice. Ukoliko se novi obrasci i metode u budućnosti pokažu boljima, Savez hrvatskih rodnovjeraca fleksibilno se i otvoreno mijenja i prilagođava a na opću korist i dobrobit ljudi koji žive i djeluju unutar naše zajednice.
Svi sakralni i profani problemi, nedoumice i nesuglasice te prijepori riješavaju se otvoreno i bez afekta, argumentirano na različitim prikladnim razinama zajednice unutar Saveza hrvatskih rodnovjeraca – na Vijećima Saveza hrvatskih rodnovjeraca – Velikom Vijeću Saveza hrvatskih rodnovjeraca (VV SHR), Vijeću Starješina Saveza hrvatskih rodnovjeraca (VS SHR), Vijeću Žrečeva Saveza hrvatskih rodnovjeraca (VŽ SHR) ili Malom Vijeću Saveza hrvatskih rodnovjeraca (MV SHR).
Bogovi hrvatskog rodnovjerja prema Savezu hrvatskih rodnovjeraca
U hrvatskome rodnovjerju prema obedijenciji i sustavu Saveza hrvatskih rodnovjeraca smatramo da su slavenski i hrvatski bogovi stvaralačke i uništavalačke energije prirode od kojih je stvoren sav vidljivi i nevidljivi svijet. To su svi procesi unutar i izvan čovjeka, a koje zbog svoje energije i svjesnosti, njihova utjecaja na ljudski život kao i zbog njihove posebnosti treba slaviti i usmjeravati u svrhu poboljšanja kvalitete ljudskoga življenja i čišćenja ljudskoga duha od bipolarnog i materijalističkog shvaćanja svijeta. Smatramo da je priroda neutralna u svojoj biti, a da su kategorije dobra i zla stvorene od čovjeka, čije je generaliziranje u povijesti izazvalo mnogo podjela, ne samo među ljudima, već i općem stanju životu na Zemlji. Božanstva koja slavimo u konceptu kakvom ih slavimo naši su svjesno odobrani fokusi s kojima nastojimo živjeti u ravnoteži s energijama unutar i izvan nas a koje čine i djeluju na naš život u cjelini.
U ostalih Slavena postoje tragovi brojnih božanstava koja su nastala raslojavanjem starijih božanstava i njihovih atributa u patrone mnogih prirodnih pojava, stvarajući tako razgranat mnogobožački sustav, više nalik onom indijskom, grčkom, rimskom i germanskom.
U sustavu vjerovanja hrvatskoga rodnovjerja prema Savezu hrvatskih rodnovjeraca mi sve božanske, prirodne energije prepoznajemo kroz primarna tri božanstva i njihovu božansku djecu (božanski par). Nazivamo ih imenima Perun, Veles, Mokoš te Jarilo (Svarožić, Juraj, Ivan) i Morana (Mara) koji zajedno pokrivaju sve duhovno-energetske aspekte hrvatskoga rodnovjernog bogoštovlja prema Savezu hrvatskih rodnovjeraca.
Perun je vrhovni vladar neba, sama energija neba, groma, snage, plodnosti, kiše, ljudske časti i ideal ratničkog načina života, zaštitnik poljoprivrede i prirode same, naša unutarnja energija stvaranja i borbe s preprekama i problemima. Njegov si fokus predstavljamo u liku starijega, mudrog kneza naoružanog sjekirom (lukom i strijelom ili kopljem) koja predstavlja njegov munjonosni atribut.
Veles je gospodar zemlje, stoke, blaga, čuvar podzemnoga svijeta i naših predaka, zaštitnik stočarskog načina života, energija tajne i tmine, kaosa i prkosa, vječnosti. Predstavljamo ga si u liku rogate životinje, rogatog čovjeka ili pak medvjeda, a katkad i kao ogromne zmije koja čuva korijen stabla svijeta, Nav.
Mokoš je naša Velika Majka Mokra Zemlja, stvoriteljica svega, žarko sunce, plodna zemlja i hladni izvor, utjeha i milost, Priroda sama iz koje je sve nastalo, od koje je sve dio i čemu se sve vraća. Ona je ženski princip svijeta, božanski parnjak, suprotnost ali i nadopuna, središte i ishodište kako Perunu tako i Velesu, majka je Jarilova i Moranina. Predstavljamo si je u liku zrele i mudre žene majčinskih atributa.
Jarilo (Svarožić/Juraj/Ivan) je mlado sunce, muška mlada energija poretka, stvaranja, pobjede i snage, suština plodnosti i rodnosti, muške energije čovjeka. Predstavljamo ga si kao Perunovog i Mokošinog sina, mladog boga vegetacije, mlado sunčano božanstvo rođeno o Koledo nebeskim roditeljima Perunu i Mokoši, otetog i posinjenog od Velesa. U proljeće bježi iz podzemnog svijeta, otpušta vodu skrivenu u podzemlju i ženi se sestrom Moranom u božanskim dvorima. Zamišljamo ga kao mladog ratnika na konju ili kao konja samog, oboružanog mačem i prekrivenog zelenilom. Ključar je vegetacije, a donositelj je rodnosti i plodnosti, te vučji pastir.
Morana (Mara) je dio energije sunca i neba, ali i duša prirode, suština ženske energije mlade plodnosti i rodnosti, rađanja i stvaranja, ali i smrti, uništavanja i rastvaranja kako bi se ponovno stvaralo. Predstavljamo si je kao kći Perunovu i Mokošinu, mladu božicu proljeća i ljeta, rodnosti i plodnosti u jednome aspektu, ali i božicu zime, zimu samu, smrt svega na Zemlji u drugome. Predstavljamo si je u liku mlade lijepe i jedre djevojke u prvom aspektu, a nemilosrdne starice u drugome.
Temeljni mitski koncepti hrvatskoga rodnovjerja i njihova interpretacija prema Savezu hrvatskih rodnovjeraca
Ukratko, može se reći da u hrvatskome rodnovjerju prema Savezu hrvatskih rodnovjerca u mitskoj interpretaciji svijeta koja prati naša godišnja i obredna slavlja, ali i rituale prijelaza i općenito način života, imamo dva velika mitska zbivanja koja su sačuvana u predajama te prežicima hrvatskoga starovjerja. Ona se mogu nazrijeti, s manjim ili većim razlikama, i u drugih naroda i kultura čija su vjerovanja prostekla iz zajedničkog praizvora – onoga praindoeuropskoga.
Prvi mitski ciklus je trajni sukob Peruna i Velesa koji opisuje prirodnu ravnotežu našeg trojednog svijeta – u jednom dijelu godine Veles zadržava vodu u zemlji te ga potom Perun tuče munjama kako bi ga pobijedio i oslobodio plodnost. Gdjekad se Perun i Veles bore i oko Mokoši, koja je u mitskoj priči pola godine s Perunom, a pola s ljubavnikom Velesom. Na taj način taj predodžbe mitskoga ciklusa predstavljaju ravnotežu prirodnih elemenata i njihovih mijena i suodnosa u kružnom poimanju godine u prirodi i ljudskim životima.
Drugo mitsko zbivanje obuhvaća još više pojedinosti u godišnjem kružnom poimanju prirodnih mijena. Perunu (nebeskom božanstvu) i Mokoš (sunčanom božanstvu) rađa se sin (mlado solarno božanstvo Svarožić, ali s aspektima Mjeseca) kojega kao novorođenče Velesovi ophodnici/koledari pod izlikom da ga žele vidjeti i pozdraviti kao novoga, mladoga boga, otimaju i odvode k Velesu u podzemni svijet, gdje odrasta ne znajući da je Perunov sin. Na proljeće, na Jarilovo ili Jurjevo, izlazi konjolik na površinu te donosi plodnost i zelenilo, stoga ga zovemo još i Zelenim Jurjem). Jarilo je ujedno i gospodar i pastir Velesovovih vukova, pa su njemu upućivane molbe za zaštitu sela od divljih šumskih zvijeri. No, najvažnija je – uz njegov aspekt plodnosti – njegova veza s mjestom na kojemu se nalazio prije, odrastajući u Velesovom svijetu. To je podzemni svijet u kojemu žive duše umrlih ljudi, naših predaka – Virej, podzemni svijet vječnoga proljeća, pašnjaka, livada i šuma, dio Nava. Kao Velesov posinak Juraj ima njegove ključeve te ga na koncu zime otvara puštajući proljeće u svijet ljudi, Jav, a dolaskom pred zlatna vrata Perunova dvora te ključeve mora dati Morani kako bi se spajanjem njihovih dvaju principa i počela – vlažnosti podzemlja i sunca gornjega svijeta – dobio temelj i preduvjet plodnosti. Njegov izlazak na površinu ujedno je i simbolička borba i protiv poočima Velesa, trenutak kad proljeće zamjenjuje zimu i otpušta skrivenu toplinu i vlagu iz Nava u Jav. Neprepoznat od svojih roditelja i naroda, Jarilo se potom zaljubljuje u prekrasnu Moranu, Perunovu kći, za koju ne zna da mu je sestra, što na razini prirodnih elemenata i ciklusa nije tabu, već dio većega plana stvaralačkih energija. Jarilo i Morana tako su oboje Perunova djeca, blizanci, koji svojim zajednički životom pokreću daljnji tijek godine. O Kupali (Ivanju) oni se žene na vrhu Stabla svijeta, u Perunovim dvorima. Kupala pada točno šest mjeseci poslije, odnosno šest mjeseci prije Badnjaka, a samo tri dana nakon ljetnoga suncostaja, 21. lipnja. To je čin božanske svadbe koji je ujedno i vrhunac godišnje plodnosti, i tada Jarilo – Juraj mijenja ime u Jarilo – Ivan). Potkraj ljeta nakon ostvarene rodnosti on prevari svoju božansku ženu koja ga stoga ubija, te tako Morana iz mlade božice vegetacije postaje hladna božica zime i smrti, koja na kraju godine i sama umire. Ciklus ponovno počinje sljedećim Jarilovim rađanjem u zimi, gdje kao mlado sunce izvire iz noći kaosa, obnavlja vremenski poredak i pokreće novi ciklus.
Kult predaka u hrvatskom rodnovjerju prema Savezu hrvatskih rodnovjeraca
Osim štovanja velikih energija prirode predstavljenih u oblicima božanstava, mi, hrvatski rodnovjerci Saveza hrvatskih rodnovjeraca, slavimo i častimo svoje pretke, bez obzira na njihovu vjersku ili narodnu pripadnost. Oni su energije koje su bile prije nas i koji su dio naših energija, oni su sadržani u nama i bez njih ne bi bilo niti nas. Počevši od onih najneposrednijih, naših roditelja, naših baka i djedova, sve do šire obitelji, naše rodbine i naših prijatelja kojih više nema u Javu s nama, već su postali dio Nava. Oni su završili svoje trajanje u Javu i time su svojom povezanošću s nama dio nas i vrijedni slavljenja i sjećanja.
Sjećanje na njih je kolektivno tijekom svakog našeg obreda, kod nekih obreda i vrlo fokusirano na njih; ali i individualno, kako svaki pojedinac od nas zna i umije – istraživanjem vlastitog rodoslovnog stabla, istraživanjem i zapisivanjem sudbina i života njihovih, očuvanjem i prenošenjem njihovih tradicija – običaja, mišljenja, djela, recepata, umjetničkih djela, fotografija i drugoga. Naši pretci znani i neznani, temelj su na kojima počivaju naši životi, a naša su unutarnja snaga kojoj se sklanjamo u teškim trenucima kad pokušavamo naći vodstvo u nekome cilju.