U zimi 7520. godine, dok sva priroda miruje i sniva, očekujući nov početak, nekoliko duša to ipak ne čini. Naprotiv, one rađaju ideju o povratku idola Peruna na najdraže nam hrvatsko tlo.
Piše: Marko Vrban Jaromir, umjetnik u drvetu
Nakon više od tisuću godina vratiti idol Peruna, vrhovnoga boga starih Slavena i Hrvata, velika je čast ali i odgovornost. Međutim, moja malenkost u tom trenutku toga nije bila niti svjesna, jer bi samo stvaralo još veći pritisak pri izradi. Možda su i sami bogovi odlučili šutjeti o tome, pa nek' mi mašta i srce slobodno lutaju dok mi ruke budu stvarale.
Uz pomoć susjeda i dobrog prijatelja, u svome malom gaju hrastova sruših jednoga od njih, zahvalivši mu se pritom na daru što će postati novim dijelom povijesti, znakoviti temelj mlade rodnovjerne skupine u Hrvatskoj.
Sama simbolika na idolu odlučena je uz pomoć nekoliko mudrih glava, članova Vijeća starješina hrvatskih rodnovjeraca. Na meni je samo ostala umjetnička sloboda kako simbole urezati i izdubiti u samo stablo koje će veličinom od 230 cm visine, promjera oko 40 cm i težine stotinjak kilograma biti postavljeno na lokaciji u Parku prirode Učka, odnosno na sam vrh brda Peruna na 880 m nadmorske visine.
Početak stvaranja, možda bolje reći rađanja, idola iz samog trupca nije bio lagan, trebalo je prilagoditi simbole: grančicu hrasta koja predstavlja stablo života, sjekiru, gromoviti znak i strelice – simbole Peruna kao gromovnika, zaštitnika cijelog nam poznatog i nepoznatog svijeta, te četiri lica Perunova okrunjena s nebeskim simbolima sunca i zvijezda kako gledaju u smjeru strana svijeta zajedno sa samim trupcem. Kako obično i biva kada nesvjesno stvaraš nešto toliko bitno, i kad ne moliš pomoć, tada se svi Bogovi i drugi entiteti, kućni i ostali pomoćnici u koje vjeruješ, slože u jednom – "treba mu pomoći".
Tad je ruka krenula, olovkom počela crtati obrise, pratiti linije stabla, polako se stapajući s njim, a slika je postajala sve jasnija i jasnija. Polako smo stablo i ja postali jedno, stvorit ćemo nešto što će ljudima vratiti povijest i kulturu njihovih predaka.
Napokon, u jedno sunčano zimsko jutro, uzeh dlijeto i čekić i krenuh klesati prve linije, stvarati obrise… Zvuk jednoličan i konstantan, proizveden udaranjem čekića o dlijeto stvarao je meditativan učinak na mene, te su linije i prvi oblici postajali sve jasniji i jasniji. Zaboravio sam na vrijeme, sati su prolazili brzo… samo bi me glad odvojila od alata, hrastovog debla, koji je svakim trenutkom postajao sve više idol, a ne obično deblo.
Opisati osjećaj kreativnosti i euforije stvaranja idola mogu jedino izreći činjenicom da bih radionicu napuštao kasno navečer kad ruke više nisu snage imale, a budio bih se u 3 sata ujutro, ne znajući od kud toliko snage i energije dok selo mirno spava, a ja sav nestrpljiv krećem u radionicu stvarati nove linije koje će se pretočiti u ovo što danas stoji na tom vrhu Učke i podsjeća nas tko smo i što smo, od koga smo potekli. Slobodno mogu reći da mi je Priroda davala tu snagu da sliku iz glave pretočim u stvarnost, da stvorim idol Peruna nakon tisuću godina.
Same činjenice da tisuću godina idol Peruna nije postavljen na hrvatskom tlu nisam bio svjestan sljedećih mjeseci, već uz vatru jednoga krijesa zaslužio sam tu činjenicu prihvatiti kao nagradu, odnosno shvatiti kako mi je dana čast da baš moje ruke stvore nešto tako divno i značajno za naš rodnovjerni svijet.
Od same izrade idola u malom selu iznad grada Jastrebarsko do njegova postavljanja na vrha Perun u Parku prirode Učka prošlo je nekoliko mjeseci. Samo postavljanje i uređenje male vrtače gdje mu je određeno konačno mjesto odradili su članovi riječke Hrvatske rodnovjerne župe Perun i članovi udruge Perunova Svetinja, a kako se vidi na slikama, odradili su to sa svim srcem i dušom te pridonijeli mom radu na takav način, da kad sam ga osobno vidio smještenog na kameno postolje u tom šumarku, nisam mogao suspregnuti suze pune radosti i ponosa, odnosno osjetiti čast danu mi da budem tvorac idola Peruna koji se vratio na mjesto koje mu i priliči kao našem vrhovniku.
Odgovori