Duhovna dimenzija šume

Nastojat ću, dragi čitatelju, uvesti te u jedno razmišljanje o šumi kao svetom prostoru, prostoru susreta s bogovima i vlastitim bićem neraskidivo povezanim s duhovnim svijetom.

 

 

 

                                                                                                       Autor fotografije: Lešak

Piše: Lešak, HRŽ Perunica

Stari Slaveni, ali i drugi drevni narodi, živjeli su u skladu s prirodom te je u ta doba čitav Stari kontinent bio prekriven šumom. Ono što me žalosti još više od činjenice da nam je znanja o običajima i vjerovanjima naših predaka ostalo tako malo[1] je to što nam je od svijeta u kojemu su živjeli i slavili bogove ostalo još manje. Industrijska revolucija i tehnološki napredak osim pozitivnih pomaka u standardu života sa sobom su donijeli uništavanje prirodnih bogatstava, krčenje šuma i onečišćenje planeta.

Čovjek današnjice usredotočen je uglavnom na materijalno i sebe gleda kao povlašteno biće na Zemlji, iskorištava resurse bez promišljanja, druge životinje naziva štetočinama te ih uklanja bez grižnje savjesti i onda kada je sam odgovoran za disbalans ekosustava. Zanimljivo je razmišljati o činjenici kako je sav znanstveni uzlet popravio vanjske faktore naše egzistencije poput i omogućio nam da živimo duže i lagodnije, ali unatoč tomu među ljudima i dalje vlada netrpeljivost, ratovi, strah, terorizam i nejednakosti među društvenim slojevima. Ne želeći umanjiti značaj modernih tekovina koje svakako uvijek trebamo koristiti za veće dobro drugih i nas samih u nastavku ovog teksta ću progovoriti o tome kako nam neke drevne mudrosti mogu pomoći da budemo bolji i stabilniji ljudi, da služimo drugima i budemo sretniji, stabilniji i uravnoteženiji ljudi.

Ovisno o podneblju u kojemu su živjeli, ljudi su oduvijek pronalazili povezanost s prirodom, štovali bogove planina, mora i šuma. U skladu s mojim geografskim položajem i nasljeđem koje su mi ostavili preci, u šumi pronalazim svoju prirodnu oazu, svoj mir i mudrost. Šuma je moje svetište, a šumski duh Lešnik inspiracija u pronalaženju balansa u sebi, ali i u odnosu s drugima. Njemu dugujem i svoje ime shvaćajući kako taj gospodar šuma i zvijeri duge zelene brade dok ogrnut u krzno šeće šumom predstavlja paneuropsko iskustvo duhovnosti[2] skrivene među drvećem, neprohodnim putevima i divljim životinjama koje tuda lutaju. Duhovno iskustvo teško je pretočiti u riječi, ali u nastavku ću kroz 3 točke pokušati objasniti važnost duhovne dimenzije šume kako mi ona progovara. Nadam se kako će moje iskustvo pomoći drugima da idući put kada se nađu zelenoj oazi potraže i nešto više od relaksacije u prirodi, da osjete povezanost sa svijetom kojega su dio upravo kroz temeljne spoznaje o važnosti unutarnjeg duhovnog života.

 

                                                              Lešnik by Wezyk on DeviantArt

Čuđenje i slavljenje

U šumi, među drvećem i u tišini, moguće je ući u jedan sasvim drugi svijet, svijet izvanredne ljepote, neposredne opasnosti i konstantne promjene. Različit je to ambijent od većine životnih prostora gdje danas obitava čovjek. Ono što se događa kada zakoračimo u šumu jedan je radikalan odmak od rutine i predvidivosti te od prizora na koje smo navikli iz dana u dan… Kod osobe ovo može probuditi zadrijemalo dijete i čuđenje davno prigušeno obvezama odraslog čovjeka. Pozitivan šok tišine i ljepote na mjestu gdje se priroda zbog svoje snage mora respektirati ponovno otvara naše oči za tajnu i misterij, dozvoljava distanciranje i jedan novi, svjež pogled na stvarnost. Suočen s ljepotom i veličinom prirodnog svijeta čovjek u srcu ponovno budi svijest o uređenosti kozmosa, o smislu i našem mjestu u cjelokupnoj stvarnosti. Prolazeći šumom i gledajući konstantno stvaranje i promjenu lakše doživljavamo veličinu našeg planeta, naših bogova i njihovih sila kojima oblikuju vidljivi svijet! Čudimo se divnim djelima i harmoniji našeg životnog prostora uz svu surovost koji pokazuje u svome naličju te upravo kroz percepciju konstantnog Božanskog boja pronalazimo u sebi snagu da se pridružimo toj borbi u njihovu slavu, za dobrobit našeg Roda i osobnu izgradnju kroz podnošenje svih nedaća koje moramo savladati na svome putu do ispunjenja. Slaveni svoje bogove ne mole, oni ih slave! U svojim srcima nose njihov trag, a u sebi pronalaze upisane zakone i tajne potrebne da svoj život provedu plodonosno i drugima ostave ljepote koje su im povjerene. Zato, bogovima slava, a čitatelju želja da ulaskom u sveti prostor šume pronađu u sebi srce pjesnika kako ga je prekrasno opisao A. B. Šimić:

 

„Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho

na ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici su vječno treptanje u svijetu“ (Pjesnici)

 

Poniznost i strahopoštovanje

Prirodno je umrijeti kao što je prirodno biti rođen, rekao je Francis Bacon. Ipak, kao da su to bila neka druga vremena u kojima je živio spomenuti gospodin. Danas se od čovjeka na razvijenom zapadu uklanja svaka bol, starost i propadanje. Život je toliko jednostran i zamaskiran da bi lako mogli doživjeti šok i probuđenje poput Buddhe nakon izlaska iz raskošne palače u realan svijet. Priroda nije samo zelenilo i let šarenih leptira, ona u sebi skriva razornu snagu i smrt, počevši od proždiranja plijena od strane grabežljivaca sve do smrtonosnih bujica, ubojitog plamena i jesenskog odumiranja… hladne zime. Važno je naglasiti kako ove fenomene ne promatramo kao zlo nego kao uređenost prirodnih zakona koji u svojoj suprotnosti mogu biti stvaralačka ili uništavalačka sila nad kojom čovjek nema niti će ikada imati apsolutnu kontrolu. Naše oaze gradova i civilizacije nam stvaraju iluzije pokorenja spomenutih sila sve dok ne doživimo bolno otrežnjenje nakon velikih potresa ili tsunamija. Šuma je mjesto gdje se možemo sresti s istinom. Mjesto je to koje moramo respektirati jer, osobito ako se radi o netaknutoj šumi, na njemu se nalazi toliko toga što nas može ubiti… toliko toga što nas ugrožava, ako ne obratimo pozornost na sadašnji trenutak i svoju poziciju u složenom ekosustavu. Na kraju, čak i ako svoj put prođemo ponizno i s nužnim strahopoštovanjem, doći ćemo do kraja. Na to nas može podsjetiti list leži na tlu, lubanja u svojoj bjelini sakrivena među granjem… Neka ove misli budu izvor mira i svjesnosti. Čovječe, nisi vječan na ovoj Zemlji, nisi gospodar planeta. Koliko god se trudio izgraditi paralelni svijet kontrole i predvidivosti, kozmos te neumoljivo pritišće i iznova progovarao tvojoj prolaznosti. Neka ove misli pobude strahopoštovanje i poniznost jer samo tada, kada prihvatimo svoje mjesto u prirodi, moći ćemo istu poštovati i služiti drugima, a ne boriti se protiv smisla svoje egzistencije.

 

Razumijevanje i promjena

Bilo bi uzaludno spoznati istinu, ako nakon toga ne bi bilo promjene u čovjekovoj nutrini. Tada bi se postavilo pitanje radi li se tu o istini i je li ona uopće doživljena. Nakon boravka na skrovitim mjestima netaknute prirode, u dubinama šuma ili na vrhovima planina, ako čovjek potraži , pronaći će u sebi snage za razumijevanje i promjenu svoga načina razmišljanja, svoga života na bolje. Osobno mogu posvjedočiti koliko sam puta ovo osobno doživio, odmakao se od osobnih problema i počeo stvari promatrati kroz prizmu povezanosti s prirodom, povezanosti s drugim i drugačijim. Promjene o kojima govorim mogu biti polagane, suptilne i podložne povratku na staro. Radi toga se ne treba obeshrabriti nego pratiti cikluse razvoja svoga unutarnjeg bića, svoj hod kroz godine – kao što slavimo u svome kalendaru. Čitateljima ovog kratkog razmišljanja želim da uvijek iznova od zaleđene planine postaju zelena gora puna plodova za druge i za oplemenjivanje vlastitog života, pronalaženje mira u srcu na slavu rodnih bogova!