Vjerovanje u drveće u Hrvata

 

Drveće od pamtivijeka zauzima ključno mjesto u naraciji većine poznatih religija. Od Mezopotamije, Indije, preko Grka, Slavena, Germana, Nordijaca i Kelta, sve do Kineza i Japanaca. U cijelom nizu indoeuropskih vjerovanja određene vrste drveća predstavljaju određene manifestacije Božanskih osobina.

 

 

cl9-vjerovanje-u-drvece_clip_image008

 

Piše: Vatromira, HRŽ Perunica

Kroz povijest, ljudska je vrsta često ovisila o drveću; od njega se izrađivalo oruđe, palila se vatra koja je često označavala razliku između života i smrti, ono je pružalo zaklon i stabilnost. Kroz njegovu dugotrajnost i gotovo besmrtnost prema ljudskom ograničenom vijeku, gledalo se često u besmrtna lica Bogova te je određena vrsta drveta često bila posvećena pojedinom Božanstvu. Koliki značaj su ljudi pridjevali drveću očigledno je u raznim religijama u kojima je ono predstavljalo univerzalni kozmički princip te se često u njemu ogledavalo porijeklo svijeta, ali i pretpostavljao izgled svemira. Najčešće je u krošnji velikog drveta smješten svijet Bogova, u njegovom korjenju svijet mrtvih, a na stabljici svijet smrtnika. Takvo, Kozmičko drvo nalazi se u samom središtu svijeta i stoga je ono axis mundi, središnji stup koji podupire svijet.

Prema Gutdeutschu (1997:33) postoje tri područja na koje se može podijeliti simbolika drveća:
1. KOZMOS – kozmičko drvo
2. BIOS – drvo života
3. LOGOS – drvo spoznaje

Slaveni su kroz svoja vjerovanja spoznavali svijet oko sebe i ona su im služila u objašnjavanju neprirodnih, nadnaravnih i njima neobjašnjivih pojava, kao i u obavljanju svakodnevnih zadataka. Osim povezivanja s Božanstvima i mitskim bićima, bili su vezani i izravno za živa ili neživa bića u prirodi te su ih nerijetko personificirali i odavali im posebnu pažnju. Imali su običaj mnogim neživim stvarima davati moć i duh, a poseban odnos imali su s drvećem za koje se smatralo da je starije i mudrije od čovjeka te da se drveće treba štovati i čuvati, a nekih se čak i bojati, a dio tih vjerovanja baštini se još i danas diljem Hrvatske u narodnim pripovijetkama, popjevkama i pričama naših starih o čemu piše Tomo Vinšćak u knjizi „Vjerovanja o drveću u Hrvata“.

 

cl9-vjerovanje-u-drvece_clip_image002

 

Bilo je uvriježeno vjerovati da se u krošnjama drveća nalazi sjedište boga Peruna, dok se u korijenju nalazi svijet mrtvih. Nav. Prema Vinšćakovom istraživanju izloženom u radu „Vjerovanje u drveće u Hrvata“ sretnim drvećem u Hrvata i većine ostalih Slavena smatraju se: hrast, lipa, tisa, maslina, javor, cer, brijest, bor, jablan, jela, jabuka, breza, murva, drijen, ladonja, šipak, grab, omorika, jasen i božikovina. Upravo se hrast kod većine indoeuropskih naroda nalazi u središtu vjerovanja. Latinski naziv za hrast je quercus koji dolazi od indoeuropske osnove *P (h) ERK (h)o U, koja ujedno označava i goru ili mjesto u gori. Od osnove *P (h) ERU nastao je općeslavenski naziv za Boga Gromovnika Perunu, tj. Peruna (Vinšćak,2002:51) za kojeg su karakteristični simboli orao, sjekira, hrast i munja te je kroz istraživanje dokazano da je upravo hrast drvo u koje najradije udara grom. Zanimljivo je da je uz hrast bilo vezano mnogo mitoloških i ritualnih predodžbi (npr. ritualni krijes se radio isključivo od hrastovog drva), ali kako piše Vinšćak, hrast je imao i veliku gospodarsku ulogu, od njega su se izrađivala oruđa i oružja, ali vršila se i prehrana stoke i ljudi (Vinšćak, 2002: 53). No, najvažnijom od svega čini se činjenica da je hrast zauzimao veoma važno mjesto u vjerovanjima ljudi u Staroj Europi od Nordijaca, preko Germana, Grka i Iraca sve do Slavena.

cl9-vjerovanje-u-drvece_clip_image004

Lipa je značajno drvo u hrvatskom folkloru koje i danas poštuju mnogi seljaci, ona je uobičajeno sađena u centru sela i ispod nje su se održavale seoske zabave, smatrala se iznimno ljekovitom. U hrastovoj šumi su najčešće bili hramovi posvećeni Perunu, dok se u lipovoj i brezinoj šumi sakupljalo plodove za prehranu. Jabuka je moćno drvo, još i danas diljem hrvatske postoje tradicije u kojima mladić prilikom prošnje djevojke nosi jabuku, ili mlada svom odabraniku predaje jabuku na Ivanjsku noć. Prema Vinšćaku sama riječ jabuka poistovijećuje se s prošnjom, a prosci se zovu jabučari ( Vinšćak, 2002 :85). Ona je pak i oružje kada Mara jabukama kao oružjem pogađa nevjernog joj Ivu. Jabuka kod južnih Slavena uistinu ima mnoge uloge, kroz narodne pjesme uočavamo da može biti dar, obećanje, dokaz ljubavi te se često prinosi kao vrijedna žrtva u obredima.

Naravno, narod u svojim predajama ne govori samo o dobrom i sretnom drveću, već i često upozorava na ono koje donosi nevolju. Vinšćak navodi da se nesretnim drvećem smatraju: vrba, orah, jasika, topola, bazga, bagrem, glog, oleandar te jalovo zimzeleno drveće. Bazga je diljem slavenskog svijeta smatrana demonskim drvetom, vjerovalo se da se ispod nje skupljaju vile i tko god da posječe bazgu nešto loše će mu se dogoditi. Orah je u slavenskoj mitologiji povezan s podzemnim svijetom i demonima, spominje ga se u kontekstu s vješticama i demonima, kod južnih Slavena je to posebno naglašeno u vjerovanju da tko pod orahom ili njegovom sjenom zaspi zdrav, probuditi će se bolestan, a ukoliko ga posadi mladi čovjek, umrijeti će kada orah dosegne debljinu njegova vrata. Postoje još mnoga stabla koja nas okružuju, a naši pretci su im pridavali mnoga značenja, ali iznad svega je bitno naglasiti da su ih poštivali kao starije i mudrije od sebe. Razna vjerovanja, koja su pod kršćanskom ideologijom izblijedjela, u narodu postoje još i danas, kroz iznimno bogat folklor i predajnu kulturu takva vjerovanja se održavaju na životu, a na nama je da ih sačuvamo i obnovimo.

 

cl9-1

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *