\n\tMirila nisu kameni spomenici ve\u0107 su ona okamenjena bo\u017eanstva. ”<\/a> <\/strong>
\n\t(Tomo Vinš\u0107ak, Mirila, kulturni fenomen, str. 14., 2010., Naklada 600, Ljubljana)<\/em>\n<\/p>\n
\n\t \n<\/p>\n
\n\t \n<\/p>\n
\n\t![\"cl7-12\"](\"https:\/\/rodnovjerje.com.hr\/wp-content\/uploads\/2016\/03\/cl7-12.jpg\" "\\"\\"")
\n<\/p>\n
\n\tPiše: Sonja Mili\u010devi\u0107 Vukeli\u0107, diplomirana etnologinja i profesorica povijesti\n<\/p>\n
\n\t \n<\/p>\n
\n\tOsebujni ritualno-religijski kameni spomenici Velebitskog podneblja, nazvani u narodu mirilima<\/em>, mjerilima,<\/em> po\u010divaljkama<\/em>, po\u010divalima<\/em>, ve\u0107 desetlje\u0107ima predstavljaju znanstveni izazov. Od po\u010detka njihova prou\u010davanja sredinom dvadesetoga stolje\u0107a, pa sve do danas, mirila su se potvrdila kao kenotafi vrlo specifi\u010dnog obilje\u017eja – granice svijeta \u017eivih i svijeta mrtvih. Naime, mirila predstavljaju ku\u0107e za duše, mjesto gdje se duša predaka vra\u0107a kada po\u017eeli, te ujedno i mjesto koje duši predstavlja granicu kako ne bi u svom vra\u0107anju lutala me\u0111u \u017eivima.<\/strong>\n<\/p>\n \n\tPodrijetlo, starost, religiozno i metafizi\u010dko zna\u010denje mirila, kako navodi Tomo Vinš\u0107ak u knjizi Mirila, kulturni fenomen (2010.)<\/em> kao jedan od autora, znanost, unato\u010d \u010dvrstim korelacijskim naporima etnologije, antropologije, arheologije, filologije, povijesti, povijesti umjetnosti te povijesti religije, još uvijek nije u potpunosti utvrdila.\n<\/p>\n \n\tOno što je utvr\u0111eno jest to da je taj obi\u010daj bio vezan za selila\u010dko sto\u010darsko stanovništva Velebita. Velebit predstavlja najdu\u017eu i \u010detvrtu po visini goru u Hrvatskoj, obuhva\u0107aju\u0107i Liku, Dalmaciju i Hrvatsko primorje. No, ona nije samo to. Velebit je gora obilje\u017eena mitovima i mitologijom stare hrvatske tradicije, obiljem toponomasti\u010dkih i onomasti\u010dkih ostataka, podru\u010dje bogato narodnim predajama isprepletenima oko iznimne ljepote i gdjekud surove okrutnosti vrhova i padina ovog veli\u010danstvenog masiva, pa se stoga još navodi i kao hrvatski Kailas, dakle sveta gora<\/em>. Legende Velebita ve\u0107inom su vezane upravo za pri\u010de o ovostranom i onostranom, \u017eivotu i smrti koji su se znali vrlo brzo izmjenjivati na ovom podru\u010dju, te pri\u010de o vilama koje su dale nezaobilazan obol gotovo zastrašuju\u0107oj tajnovitosti ve\u0107ine velebitskih dijelova. Velebit, osim što je najdu\u017ea gora širokih zelenih pašnjaka, ujedno u svojim njedrima skriva najdublje speleološke objekte u Hrvatskoj, pe\u0107ine i jame na koje se gledalo sa znati\u017eeljom i strahopoštovanjem.\n<\/p>\n \n\tTa, u najmanju ruku, dualnost Velebita oblikovala je i svoje sto\u010darsko stanovništvo. Ljudi ovog predjela izdr\u017eljivi su, snala\u017eljivi, neposredno upoznati s varljivom granicom \u017eivota i smrti i dobro su znali \u010duvati tajne svojih zi\u0111ara<\/em> – majstora-klesara i oblikovatelja mirila. Mnogi simboli su svojim oblikom i zna\u010denjem do danas ostali nepoznanica. Ve\u0107im dijelom obavijeni velom tajne, mirila ne predstavljaju samo staru simboli\u010dku, ali svetu granicu izme\u0111u \u017eivota i smrti koje, prema Milovanu Gavazziju vuku podrijetlo još iz megalitskog doba, ve\u0107 predstavljaju i granicu simboli\u010dkog razmišljanja i djelovanja starog stanovništva i govornog jezika modernih istra\u017eiva\u010da.\n<\/p>\n \n\t\u010cak je i Mirjana Trošelj, prva etnologinja koja je napravila taj veliki korak ka prepoznavanju i priznanju ovog za\u010du\u0111uju\u0107eg fenomena, naišla na tišinu u kaziva\u010da pri istra\u017eivanju detalja specifikuma mirila. S obzirom da je obi\u010daj postavljanja i klesanja mirila, pre\u017eivio do osamdesetih godina dvadesetog stolje\u0107a, bio zastupljen i kod kasnijih pravoslavnih i kod rimokatoli\u010dkih stanovnika Velebita, mo\u017ee se zaklju\u010diti da su ga naslijedili od starijeg stanovništva pretkrš\u0107anskog razdoblja. U svakom slu\u010daju, mirila predstavljaju nedovoljno istra\u017eenu tajnu kolektivnog sje\u0107anja na jedan stari, ali u tradiciji i po inerciji, još uvijek prisutan mitski svijet starih Slavena.\n<\/p>\n \n\t \n<\/p>\n \n\tMiriti tijelo – miriti dušu<\/strong>\n<\/p>\n \n\tKada bi na ovom podru\u010dju \u010dovjek umro, oprali bi ga, zamatali u tkaninu, postavljali na nosila, vezali ga u\u017eetom da ne isklizne te iznosili iz ku\u0107e s nogama naprijed. Spust do groblja kraj mora ponekad bi trajao i pet sati, a povorka koja je nosila pokojnika nije ga smjela spustiti nigdje osim na mjestu gdje su se obilje\u017eava i gradila mirila.\n<\/p>\n \n\t \n<\/p>\n \n\t \n\t \n<\/p>\n \n\tTamo se pokojnik spuštao na zemlju prvi i posljednji put. Ljudi koji su nosili pokojnika stavili bi mu, uzimaju\u0107i iz neposredne okoline, jedan kamen iznad glave i drugi ispod nogu<\/em> (Mario Kati\u0107, Mirila, kulturni fenomen<\/em>, str. 15., 2010., Naklada 600, Ljubljana).\n<\/p>\n \n\t \n\t \n<\/p>\n \n\t \n\t \n<\/p>\n \n\tNa mirilima se dakle mjerila duša, jer se vjerovalo da je duša istovjetna \u010dovjekovu tijelu i u du\u017eini i u obliku. Zna\u010di, izmireno tilo je izmirena duša.<\/em> Pokojniku bi se uzimala mira<\/em> tako da bi ga se polo\u017eilo na zemlju glavom ka zapadu, s nogama ka istoku i licem postavljenim tako da je u polo\u017eaju prema izlaze\u0107em suncu posljednji put. Tako izmirena<\/em>\/namirena<\/em> duša bi onda ostala vezana za taj sveti kamen<\/em>, sprije\u010dena da luta me\u0111u \u017eivima, a kada bi se po\u017eeljela vratiti na tren, vra\u0107ala bi se na svoje mirilo koje bi prepoznavala po svojoj miri<\/em> i simbolima, ako ih je bilo.\n<\/p>\n \n\tGrob kod mora gdje se ukopavalo tijelo tzv. komora\u010d<\/em>, bio je zanemaren. <\/em>Ukoliko nije bio obilje<\/em>\u017e<\/em>en više se i ne bi znalo gdje se nalazi jer je posve obrastao travom (komora<\/em>\u010d<\/em>, foeniculum vulgare <\/em>– jestiva, ljekovita samonikla mediteranska biljka, na kraju ljeta dosegne visinu od metra do metra i pol)<\/em> (Mirjana Trošelj, Mirila, kulturni fenomen<\/em>, str. 64., 2010., Naklada 600, Ljubljana). <\/em>Tamo je otišlo samo mrtvo tijelo koje se pretvara u zemlju, a mirila su ljudima ozna\u010davala pravi grob, stanište duše predaka<\/em>, duše koje \u017eive vje\u010dno.\n<\/p>\n \n\t \n<\/p>\n \n\tSimboli na mirilima – neodgonetnute šare<\/em><\/strong>\n<\/p>\n \n\tMirila su imala funkciju mjerenja, smirivanja, namirivanja i izmirivanja (izmiriti – kao uvesti u mir, ali i kao izmjeriti) duša. Kod mladih su izazivala posebno strahopoštovanje, jer su se davale kazne \u010dak i za nehoti\u010dno ošte\u0107ivanje mirila. Osim što su predstavljala sveta mjesta, mirila ujedno posjeduju vrijednost u svojim plitko uklesanim ideogramima – motivima koje predstavljaju sje\u0107anja i vjerovanja velebitskih gorštaka.\n<\/p>\n \n\t \n<\/p>\n \n\t \n\t \n<\/p>\n \n\tTe šare<\/em>, kako narod naziva uklesane simbole na uzglavnici, a ponekad i na uzno\u017enici (uzno\u017enom kamenu), variraju od mla\u0111ih jednostavnih kri\u017eeva, inicijala, godina i antropomorfnih oblika pa do trozuba, pentagrama, kompleksnih solarnih diskova, obi\u010dnih i dvostrukih svastika, sun\u010danih "lati\u010dastih" kri\u017eeva, bogatih ornamentalnih kri\u017eeva sa spiralama i kombinacijama raznih simbola, osmerokrakih rozeta, te i jedan zasad prona\u0111en primjer motiva stiliziranog stabla. Upravo ornamentalna skupina znakova predstavlja najve\u0107i izazov, jer se o njihovom zna\u010denju, kako navodi Mirjana Trošelj, mo\u017ee samo naga\u0111ati.\n<\/p>\n \n\t \n<\/p>\n \n\t \n\t <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" “ \u010covjek je smrtan a mirila su besmrtna. Mirila nisu kameni spomenici ve\u0107 su ona okamenjena bo\u017eanstva. ” (Tomo Vinš\u0107ak, Mirila, kulturni fenomen, str. 14., 2010., Naklada 600, Ljubljana) Piše: Sonja Mili\u010devi\u0107 Vukeli\u0107, diplomirana etnologinja i profesorica povijesti Osebujni ritualno-religijski kameni spomenici Velebitskog podneblja, nazvani u narodu mirilima, mjerilima, po\u010divaljkama, po\u010divalima,<\/p>\n![\"cl7-2s\"](\"https:\/\/rodnovjerje.com.hr\/wp-content\/uploads\/2014\/07\/cl7-2s.jpg\" "\\"\\"")
\n<\/p>\n
\n\tNakon toga, povorka bi nastavila put do groblja gdje bi se pokopalo tijelo. Nekoliko dana, tjedana, a ponekad i mjeseci kasnije došao bi zi\u0111ar<\/em>, obradio dva postavljena kamena i poplo\u010dio dio izme\u0111u njih sagradivši tako mirilo. Obrade su bile razli\u010dite i ovisile su o nekoliko faktora poput vještina klesara, veli\u010dini kamenja te platnim mogu\u0107nostima obitelji ili \u010dak \u010ditavog pokojnikova roda. Prema tome razlikuju se dva tipa obrade – prvi s preciznom dotjeranom vanjskom i unutarnjom plohom, te uklesanim simbolima i\/ili natpisima na uzglavnom kamenu, te drugi rusti\u010dne obrade s gotovo nikakvim klesarskim intervencijama. U literaturi Mirjane Trošelj navodi se mišljenje da što je klesar bio nepismeniji, to je više pa\u017enje i preciznosti posve\u0107ivao simbolima i ornamentici samih mirila. Mjesta gdje su se upo\u010divale duše<\/em> gra\u0111ena su u blizini svakodnevnih putova i predstavljala su sveta mjesta.\n<\/p>\n![\"cl7-3s\"](\"https:\/\/rodnovjerje.com.hr\/wp-content\/uploads\/2014\/07\/cl7-3s.jpg\" "\\"Grafika")
\n<\/p>\n![\"cl7-4\"](\"https:\/\/rodnovjerje.com.hr\/wp-content\/uploads\/2016\/03\/cl7-4-240x300.png\" "\\"\\"")
\n<\/p>\n![\"cl7-5\"](\"https:\/\/rodnovjerje.com.hr\/wp-content\/uploads\/2014\/07\/cl7-5.png\" "\\"\\"")
\n<\/p>\n