Samostalna izložba Luke Tomića u zagrebačkoj Galeriji Karas spoj je stare tradicijske umjetnosti tetoviranja i žive reprezentacije kulturne baštine.
Piše: Vlk, HRŽ Perunica
Od utorka, 12. travnja 2022. do subote 16. travnja 2022. u zagrebačkoj Galeriji Karas umjetnik i student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu na odsjeku novih medija Luka Tomić održao je svoju prvu samostalnu izložbu pod nazivom +SICANJE+. Izložba je održana u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika, uz potporu Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba.
U procesu organizacije izložbe +SICANJE+ umjetniku Luki Tomiću pomogli su Lukin profesor s Akademije likovnih umjetnosti Josip Zanki, Marija Kamber i kustosica Sara Mikelić. Brojni prijatelji i obitelj pomogli su mu u prikupljanju namještaja i predmeta za opremanje prve domaćinske sobe, a prijatelj Tomislav Cvar posudio mu je većinu stvari potrebnih za uređenje prostorije u kojoj je tetovirao.
Prostor Galerije Karas u tjednu izložbe pretvorio se u dvije sobe. Prva, dnevna soba tradicionalnog bosansko-hercegovačkog domaćinstva u kojem je autor odrastao mjesto je ulaska, dobrodošlice i gostoprimstva u kojem je posjetitelj mogao popiti kavu i/ili rakiju s domaćinom.
U drugoj, skrivenoj sobi autor je nekoliko puta kroz dan tetovirao na način sicanja, iglom i tintom, unoseći drevne simbole pod kožu posjetitelja.
Sam rad na tetoviranju bio je netaknut izravnim pogledom posjetitelja, već prenošen na televizijski ekran u prvoj sobi.
Prije otvorenja putem društvenih mreža organizirana je tombola kojom je odabrano šestero osoba koje su kao mediji sudjelovali u samoj izložbi i s nje ponijeli svoju tetovažu. Luka Tomić je pripremio knjižicu skica u kojoj su se mogli vidjeti motivi i simboli između kojih se moglo odabrati. Umjetnik od sudionika nije očekivao novčano plaćanje već samo mali znak pažnje, u bilo kojem obliku.
Kustosica Sara Mikelić u svom je predogovoru izložbe istaknula:
Inspiriran i potaknut bakinim potkožnim ornamentom na ruci, Luka Tomić nastoji kroz performativno tatauiranje temeljeno na razmjeni dobara rekreirati tradiciju karakterističnu kod katolika u središnjoj Bosni. Nakon pružanja čuvenog bosansko-hercegovačkog gostoprimstva u prvoj prostoriji uz prijatnu tursku kahvu ili domaću rakiju, performativno oživljavanje običaja sicanja nastavit će se u drugom dijelu galerijskog prostora. Magijski i ritualni aspekt samog čina potenciran je intimnošću ritualne sobe gdje će uz upotrebu igle i tinte Tomić bocanjem trajno modificirati kožu svojih gostiju, u ambijentu punom objekata od prirodnih materijala.
Sicanje ili bockanje je stari običaj tetoviranja iglom i tintom, tako da se igla zabija u kožu i ostavlja točku, a niz točaka čini linije. Crteži su vrlo specifični i prepoznatljivi, od jednostavnih crta, Jeličinih križića, kola, ograde, peteljki, zvjezdice, sunca i drugih. Sve do druge polovice 20. stoljeća na prostoru Bosne i Hercegovine ovaj je običaj bio vrlo živ. Često se smatra da je ovo isključivo katolički običaj, uz naglasak da su se ovako kršćanskim simbolima tetovirale žene i djeca kako bi se pokušali zaštititi od osmanlijskih otmica ili prelaska na islam, bilo dobrovoljno bilo nasilno.
O ovome običaju napisano je nekoliko znanstvenih radova, a među poznatijima su rad dr. Leopolda Glücka, austrijskoga liječnika koji je kratko živio u Bosni i 1889. napisao rad “Tetoviranje kože kod katolika u Bosni i Hercegovini”, zatim rad dr. Ćire Truhelke “Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini” iz 1894. godine u kojem je prikupljen velik broj samih crteža i ukrasa, Mario Petrić sa svojim doktorskim radom “Običaj tatuiranja kod balkanskih naroda, karakteristike, uloga i porijeklo, iz 1973. kao dosad najdetaljnijom studijom ovoga fenomena, Toni Herceg “Tetovaže katolika u Srednjoj Bosni – simbolički ornament duha i tijela” iz 2017. i drugi.
Područja na tijelu na kojima su se sicali crteži bila su najčešće šake, čelo, podlaktica, između članaka prstiju i na člancima prstiju, korijen nosa, zapešće, prsa i nadlaktica.
Tradicionalno, prije nego bi se smutila smjesa za sicanje nacrtala bi se skica. Potom bi se umutila smjesa koja bi se nanosila brzim ubodima igle. Smjesa se obično sastojala od crnila priređenog od čađi luči, barut, ugljenog praha ili smole bora koja bi se skupljala na plati te vode, meda ili majčinog mlijeka. Ponegdje se osnova miješala s rakijom ili stočnim mlijekom, petrolejem ili mašću. Koristila se i tinta plave boje.
Opće mišljenje etnologa i antropologa je da je ovaj specifičan običaj preuzela skupina bosanskih katolika kao stariji lokalni starosjedilački običaj koji se zadržao u kontinuitetu o prapovijesti, od Japoda ili drugih predslavenskih naroda ilirskoga kruga. Ovaj običaj ne smatra se izvorno slavenskim jer se prema dosad poznatim izvorima srednjovjekovni Slaveni nisu tetovirali.
Posljednjih godina sve je veći interes za ovaj oblik i stil tetoviranja. Sve se češće mogu vidjeti motivi iz sicajuće tradicije na rukama i nogama mlađih generacija, no uglavnom rađeni suvremenim alatom za tetoviranje. Također, ovi motivi se mogu vidjeti i dijelom u suvremenoj rodnovjernoj umjetnosti i kulturi, bez obzira na kršćanski kontekst, već u drugim (re)interpretacijama simbolike.
Tomićeva sjajna performativna izložba pokazatelj je kako je moguće i pristupiti ovome običaju na izvorni način, a svakako ne dopustiti da bude zaboravljen kao jedna zanimljiva i specifična tradicija na ovim prostorima. Nadamo se da će ovaj mladi umjetnik nastaviti i dalje uspješno raditi na promišljanjima tradicijske kulture i očuvanju baštine kroz svoju umjetnost.
Zanimljiv osvrt i intervju s umjetnikom Lukom Tomićem može se pročitati na poveznici: https://www.jutarnji.hr/kultura/art/u-dnevnoj-sobi-po-uzoru-na-klasicno-hercegovacko-domacinstvo-umjetnik-tetovira-ljude-uz-rakijicu-i-kavu-15184938
Odgovori