Jedan od zanimljivijih napjeva koji se često spominje u raspravama o slavenskom i hrvatskom starovjerju i rodnovjerju je pjesma “Moj božiću Svarožiću”. Odlučili smo istražiti gdje je i kada ona zapisana i što stoji u njezinoj pozadini.
Piše: Vlk, HRŽ Perunica
Dosada postoje dva različita zapisa ove pjesme s različitim tekstovima.
Prvi je onaj koji se danas često pjeva u etno glazbi, između ostalih postoje verzije i Lidije Bajuk, Folklorne družine Vuga, Svarice i drugih. Poslušajte ova tri najčešća izvođenja:
Zapis ove verije pjesme zapisao je etnomuzikolog Zvonko Lovrenčević 1952. u Cigleni kraj Bjelovara. Pjevala mu ju je Kate Kuntin, rođ. 1868., ističući da se napjev u njezinoj obitelji pjevao na Badnjak do godine 1880., ali ne i u crkvi. On glasi:
„Moj božiću Svarožiću, lunaj le, lunaj le!
Ti pohodi naše dvore, lunaj le, lunaj le!
Naše dvore i obore, lunaj le, lunaj le!“
Drugi je je onaj Ivane Brlić Mažuranić u jednoj od priča iz zbirke Priče iz davnina (1916.), „Kako je Potjeh tražio istinu“.
Tekst napjeva iz njezine priče glasi:
“Moj božiću Svarožiću, zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću, lunajlije, lunej le!“
Hrvatska etnologinja i glazbenica Lidija Bajuk smatra da ova inačica napjeva Ivane Brlić Mažuranić može biti stilizirani bilogorski narodni napjev koji je mogla čuti u Slavonskom Brodu. Naime, prema dvočetvrtinskoj taktnoj mjeri bilogorskog napjeva, njezinu inačicu nije moguće otpjevati na istu melodiju i u istoj mjeri kao ovaj pjevni napjev. Ako se radi o stilizaciji, književnom postupku koji obilježava neoromantizam u dosluhu sa secesijskim stilsko-umjetničkim razdobljem na zalazu XIX. stoljeća, onda je neslaganje spomenutih primjera prema taktnoj mjeri samo formalni problem, budući da Ivana Brlić Mažuranić svoju inačicu iz bajke „Kako je Potjeh tražio istinu” ionako nije namijenila pjevanju nego čitanju i pripovijedanju.
Ivana Brlić Mažuranić je za svoje Priče iz davnina koristila literaturu koja joj je bila dostupna početkom 20. stoljeća. Najviše slavenskih motiva crpila je iz trotomne studije Aleksandra Nikolajeviča Afanasjeva Poetičeskie vozzrenija slavjan na prirodu (1865., 1868., 1869.), te iz mitološkog leksikona Tkanyja, ispisana goticom, Mythologie der alten Teutschen u. Slaven. in Verbindung mit dem Wissenswürdigsten aus dem Gebiethe der Sage und des Aberglaubens (1827.).
Od hrvatskih autora kao izvor koristila je Matiju Kračmanova Valjavca i Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Sama je isticala da su samo likovi i imena preuzeti iz slavenske mitologije, dok je sve ostalo – inscenacija prizora, fabula i kotekst događaja – njezina autorska tvorevina. To je izrijekom napisala i u svom pismu sinu Ivanu 1929. godine:
“Dragi Ivo!
Brod na Savi, 30. XI. 1929.
Iz pisma gospođe (…) vidim da se obistinilo ono što već dugo naslućujem. Knjiga Priče iz davnine imade već “svoju sudbinu”. A ta je sudbina (…) jednaka sudbini Homerovih pjesmotvora. Samo što ovaj puta stizava ubrzanim tempom, 100 : 1. Jedva je prošlo 10 godina otkako su te priče izašle, a već se većina čitalaca pita: ‘Tko je napisao te priče? Da li narod? Puk? Ili pojedinac? Je li Homer živo biće, individuum, ili je on fikcija, legenda, pojam, duh narodne poezije?’ – Ovu analogiju, koju ću (ustraje li sudbina) nakon nekoliko stoljeća zahvalno i radosno primiti kao najveći njezin dar, želim za sada skromno otkloniti.
Uspjele ili neuspjele, manjkave ili savršene, te su Priče koli u svojoj biti, toli u svojoj izvedbi čisto i potpuno moje originalno djelo. One su sačinjene oko imena i likova uzetih iz slavenske mitologije i to je sva vanjska veza koju one imaju s narodnom mitološkom predajom. Ni jedan prizor, ni jedna fabula, ni jedan razvoj, ni jedna tendenca u ovim pričama nisu nađeni gotovi u našoj mitologiji (Tko se iole bavio studijom mitologije, znade uostalom, da je nažalost naša slavenska mitologija u svojoj cjelini jedan sklop malone sasvim nesuvislih nagađanja, jedno polje ruševina, iz kojeg kao uspravni stupovi vire baš samo imena.). (…)”
Hrvatska etnologinja Maja Bošković-Stulli pokazala je utjecaj Afanasjeva na više primjera u imenima slavenskih božanstava u Pričama iz davnina kao što su Svarožić, Mokoš, Hrs, Stribog, u motivima kamena Alatira, Zore-djevojke, Kralja Morskoga, zmije orijaške, ptice orijaške, zlatne pčele, starca Neumijke, babe Poludnice i Domaćih.
Zaključno, Lidija Bajuk smatra da je Ivana Brlić Mažuranić mogla pjesmu “Moj božiću Svarožiću” čuti u vrijeme kada se ona još pjevala. Lovrenčevićeva pjevačica Kate Kuntin pjesmu je naučila od svoje majke ili bake, stoga se ovu pjesmu može datirati najkasnije u sredinu XIX. stoljeća. Bajuk pripjev kojim se zaziva Svarožić nije pronašla niti u jednom drugom hrvatskom tradicijskom napjevu, budući da on nije božanstvo iz panteona Južnih Slavena.
Zaključuje da je moguće da se kao prepjevana pjesma jedne od slavenskih manjina do pred kraj XIX. st. još pjevala u pojedinim bilogorskim selima, te da je na taj način očuvala sjećanje na slavensko božanstvo Svarožića koje su štovali Zapadni Slaveni. Pripjevak lunaj le iz napjeva, u usporedbi s hrvatskim tradicijskim napjevima sličnih pripjevavanja (sa završnim dodatkom le), upućuje na misao o nekadašnjim obrednim, a u suvremeno doba običajnim ophodnim napjevima.
Literatura:
Bajuk, Lidija (2005) „Moj božiću Svarožiću, lunaj le“, u Zlatni danci 6 – život i djelo(vanje) Ivane Brlić Mažuranić, zbornik radova s međunarodnoga znanstvenoga skupa, Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayer u Osijeku, Filozofski fakultet, 41-67
Brlić-Mažuranić, Ivana (1930): “Pismo sinu Ivanu”, Hrvatska revija, br. 5, Zagreb: Matica Hrvatska
Kos-Lajtman, Andrijana; Horvat, Jasna (2011): „Ivana Brlić-Mažuranić, Priče iz davnine: Nova konstrukcija izvora i metodologije“, Fluminensia : časopis za filološka istraživanja, god. 23, br. 1. 87-99
Odgovori