Kupala

“Lepa Mara rože brala
Na ivanjsko navečerje
Oj, lado, lado, oj, Ivo, lado!
I od roža venca pljela
Za Ivana svevišnjega,
Koji nosi žarko sonce
Žarko sonce i meseca.
Z desnom rokom ognja kuri
A sa levom deklu grli.”


 
Kupala

U slavenskim i mnogim drugim europskim predajama sunce u podne ovoga dana poskače tri puta. Poskače i uveseljen narod jer došao je dan božanske svadbe. Dani su sada najdulji, a noći najkraće. Sve vrvi i sije životom: kao da svijet više ne odlazi spavati, ili, čini se, cijelo vrijeme dijelomice sanjari. Sanjare i božanski mladenci, a na njih i zeleni lug spušta se magična zlaćana rosa i magla.

Slika 1. Prikaz svetkovine Kupale u tradicionalnome bjeloruskome vezu
(izvezeni su prikazi cvijeća i pčela kao elemenata bujajuće prirode uz ženske figure i simbole zemlje)
Izvor: M. C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

Jedan od najvažnijih slavenskih ljetnih blagdana, vezan za ljetni solsticij, Ivanje ili Kupala, slavi se 24. lipnja. Ivanje je u hrvatskome folkloru najznačajnija ljetna svetkovina, takozvani ljetni božić.
Većina običaja vezanih za Ivanje zapravo se nadovezuje na prethodeći dan 23. lipnja, odnosno na Ivanjsko navečerje. Naime, u zbilji nekadašnjeg poimanja tijeka vremena dan je započinjao uvečer sa zalaskom sunca. Iz istog su razloga mnogi arhaični obredi (blagdani) započinjali baš tada.  

U starovjernom se okviru na dan Ivanja (sv. Ivana Kupavca) ili Kupale (u istočnoj Europi) odvija čin božanske svadbe Jarila i Mare, odnosno dan ženidbe neba i zemlje. Dolaskom kršćanstva Ivanje postaje danom sv. Ivana Krstitelja, kada se obilježava njegov rođendan.
Plodnost prirode u vrijeme Kupale nalazi se na vrhuncu te je najavljena skorašnja žetva. Najdulji dani u godini, kao i zlatno klasje, zlate se doslovno i alegorijski, što se intenzivno preslikava na dominantnu atribuciju ovoga mitskog i obrednog zbivanja.

Mitskim tijekom i folklornim običajima Kupala se nastavlja na Jarilovo. (Jurjevo), te su u pjesmama i predaji prisutna preklapanja.
Razlika se ipak može ustanoviti u određenim elementima. Primjer su nazivlja mitskog božanskog mladoženje (on je gospodin Ivan u vrijeme Kupale, dok je na Jarilovo on strašna zvijer Jarilo), zatim Jurjeva pratnja (koja je u vrijeme Velikdana i Jurjeva sastavljena od poderanih i blatnih Valačobnika, a u vrijeme Ivanja oni su plemenitaški zlatni svatovi), pa i sama putanja mladoženje i pratnje (od Velikdana do Jurjeva mladoženja prevaljuje put od Velesovih do Perunovih dvora, gdje se zaustavlja, nakon čega u Perunove dvore ulazi tek na Kupalu).
Također, u narodnoj se predaji Jurjevska tematika fokusira na njegov plodonosan hod između svjetova (prilikom kojeg u ljudskom svijetu začima život u prirodi) te na njegovu mladenačku, divlju snagu. Zahvaljujući njoj pobjeđuje Velesa oslobađajući u podzemlju zatočen životni potencijal. Ivanjska je tematika glavnim naglaskom na obredu i božanskog i ljudskog vjenčanja te konačnog i ključnog spajanja polarnih principa zahvaljujući čemu život opstaje i prosperira.

Slika 2. Bjelovarske ladarice, 1928. g. (izvor)

S obzirom na činjenicu da je Ivanje/Kupala jedan od danas najvećih pučkih blagdana slavenskog kulturnog kruga, običaja je mnogo. Općenito se tako mogu svrstati u prakse sveprisutne na cijelom području slavenskog kulturnog kruga, a sljedeći su istaknute prakse na hrvatskom povijesnom prostoru:

  • Najpoznatija je paljenje Ivanjskih krjesova (kres, kris, krijes, koleda, svitnjak). Gradi ih zajednica ujedinjeno, podijeljeno u grupe natjecateljskog duha, ili gotovo svaka kuća pali svoj krijes. Ivanjski se krjesovi razlikuju od uskršnjih po tome što su napravljeni od neorganiziranih nakupina bilja, dok je uskršnji pomno konstruirana struktura od kolaca nalik na obelisk. Najčešće su lokacije krjesova na humcima, brdima i seoskim raskršćima. Krjesovi se preskaču za osiguravanje apotropejskoga i plodonosnoga djelovanja na ljude i stoku, a u istu se svrhu oko njih plešu kola. Uz krjesove se pjevalo, plesalo i sviralo (gajde, gusle, svirala), a ističu se plesovi isključivo ženskih kola uz zazivanje Lade/Lada. Uz krijes se ponegdje pale i posebne baklje od granja trešnje ili breze (lile, ljilji,mašale).
  • Ivanjski ophodi ženskih ladarica (uz specifične ladarske popijevke koje uključuju zazive Lade/Lada), ladekarica, ladanjki, kresovljanki, krisnica, ivančica. Svojim ophodima one blagoslivljaju sela i dvorove te tjeraju zlo, bolesti, duhove itd. U nekim im običajima vlasnici dvorišta od bilja (paprati, ivančica i stelje) slažu krugove u kojima potom ladarice ladaju.
  • Izrada cvjetnih vijenaca (od klasja, paprati, zelenila) za ljude i stoku koji se bacaju u vodu, krijes ili vješaju na krovove, staje i strehe. Djevojke koje prizivaju ljubav puštaju vijence u tekućicu predviđajući ljubavnu sudbinu te uz to mogu i pjevati, za što je primjer popijevka iz okolice Križevaca:

“Djevojka je breberiku brala,
Nabrala je krilce i rukavce,
Isplela je tri zelena v’jenca.
Jednoga je seki dala,
Drugoga je na glavu metala,
Trećega je niz vodu pušćala:
-Plivaj, plivaj, moj zeleni v’jenče,
Ti upitaj l’jepog Ive majku:
Je li Ivu sina oženila?
Ako li ga nije oženila,
Nek ne jemlje (uzima) mladu udovicu,
Već nek jemlje mladu djevojčicu!
Udovice obljubljeno lice,
U djevojke b’jelo i rumeno!”

  • Divinacija pomoću ivanjskoga cvijeća na razne načine, primjerice u kablu vode ili njegovim zaticanjem u pukotine kućnih zidova. Postojano je i vjerovanje da na Ivanje gore novci, odnosno u zemlji zakopana blaga tinjaju plavkastim plamenom koja se pronalaze pomoću magične paprati (čija sjemenka, ako zapadne u obuću, daje i moć razumijevanja životinjskog govora).
  • Sklapanje kumstva (posejavanje) posebno između djevojaka (druge, seje, seke) uz osobitu simboličnu vunenu ili svilenu narukvicu, prstenje ili pribadače. Nakon sedam dana svilena se narukvica skida te veže na zelenu granu drveta. Na taj se način oslobađa svake tjelesne bolesti za tu godinu.
  • Javno obznanjivanje novih parova (ozavanje).
  • Ritualno kupanje ljudi i stoke za prizivanje zdravlja, sreće, ljubavi i pročišćenje.
  • Važni su bili i obredni običaji branja ljekovitog i svetog bilja, a znakovita je biljka bila paprat, čiji bi magični cvijet sretnik pronašao u Ivanjskoj noći. Adekvatno mjesto za branje bilja i izvođenja obreda bila je gora (bilogora), a djevojke bilarice brale bi biljku bilu, koja sadrži svu svetost koje bilje posjeduje. Prilikom branja u nekim se običajima pjevala pjesma: 

“Bilarice bilo beru
Na vidovsko navečerje,
Kaj naberu na Vidovsko,
To odnesu na Mladinsko.”

Slika 3. Žena bere paprat (izvor)

◆  Dojašio Ivan na ivanjsko navečerje

Mladi, divlji Jarilo napokon dolazi pred Perunove zlatne dvore u krošnji Drveta svijeta. Njegovi su jurjaši s njime kroz blato, duboku rijeku i močvaru već poderanih cipela došli do zlatnih vrata najavljujući slavni mladoženjin dolazak.
No, takvi razjareni, tuđi i divlji nisu dostojni ni zlatnoga dvora niti Sunčeve djevojke. Tada se događa važna transformacija: jurjaši, koji su samo najavljivali božansku svadbu, postaju plemenitaški svatovi, a Jarilo/Juraj (iz Jurjeva dvora), čašćeni gospodin Ivan ili Ivo. On svojom svečanom odorom dokazuje svoju plemenitost. U sljedećoj boljarskoj svadbenoj igri Ivan zahtijeva konačan ulazak u kolo kao spreman mladoženja:

“-Pusti me u kolo! Tako nam godine!
– A zašto u kolo? -Da nađem djevojku, ljubujem.
-Pokaži mi mladoženju! -Evo mi mladoženje!
-Pokaži kapu! -Evo mi kape!
-Pokaži mi ogrtač! -Evo mi ogrtač!
-Pokaži mi pojas! -Evo mi pojas
-Koja ti je nevjesta draga? -Evo mi je draga!”

U mitskom prikazu Juraj je odjeven u zelenu halju, kapu od kunovine, plave hlače, junački pas, žute čizme te nosi britku sablju. 

Također, on donosi kunine kape djeverima, a biserne krune djeverkama:

“Svu godinu se Ivan vozio, sada se dovezao večeras. Aj, Ivo, Božji sine, što to voziš u kolima?
-Djevojkama vozim krune od bisera, momcima kape od kunovine.”

Tek kada se svatovi dokažu, prolaze dvorištem kroz vrata i sva predvorja u božanski dom, sve do izbe i svečanoga postavljenog stola te same mladenke Mare. Nakon toga se u Perunovu dvoru odvija vjenčanje, te se slavlje dalje odvija u zelenom Lugu, završavajući povlačenjem božanskog para na ležaj u korijenju stabla Drva svijeta. 

 
Slika 4. Prikaz simbola Kupale u tradicionalnome bjeloruskome vezu
Izvor: M. C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

Božanska je svadba vrhunac mitskog zbivanja u kojem je bog vegetacije, Jarilo, junak, a njegova sunčeva mlada Mara najblistavija žena svih svjetova. On svojim svadbenim dolaskom zvoni i najavljuje zlatnu žetvu.

U zapisima predaje u kojima je govoreno o konzumiranju veze između božanskih brata i sestre (koji se uklapaju u rekonstruirane mitske predloške) junak Jarilo ne nastupa kao Juraj, već kao Ivan. Analizom slavenskih obrednih tekstova i njezin paradigmatski prikaz ne pojašnjavaju tu razliku, osim što se ona uočava u činjenici da u mitu Juraj nastupa prije Ivana, u događajima specificiranog slijeda kojima pojedina imena pripadaju (Juraj ranijim događajima, Velikdanu i Jurjevu, a Ivan/Ivo Ivanju/Kupali).
Ivu se dugo iščekivalo. O tome pjevaju latvijske kratke ženske pjesme, daine:

“ Svu godinu je Ivo jašio, sada je dojašio večeras. Zatutnjila je zemlja kako je dojašio, zazvonile su ostruge kako je skočio s konja.”

“ … dojašio je na ivanjsko navečerje, u samo vrijeme kad tjeraju trave.”

“ Dojašio je Ivan u ivanjsko navečerje na okićenu konjiću. Poteci sestrice, otkračunaj vrata, neka Ivan ujaše u dvor. “

“ Stoji božić za vratima s osedlanim konjićem. Poteci sestrice, otvori vrata, pusti božića u dvor. “

Jurjevske pjesme govore o Jurjevu hodu. Ivanjske o Ivi ili Ivanu i svadbi.
Prijeloman trenutak ove imenske transgresije sudbonosni je susret Jurja i Mare u zelenom lugu, na vodi. To označava prvu, po kronološkom mitskom redu, temu ivanjskih pjesama.

 

◆  Na vodi

Zeleni lug zauzima posebno mjesto u slavenskoj mitologiji, a i sama riječ lug mnogo govori sama za sebe.
Iz praslav. lǫgъ nastaje ruski луг, odnosno mjesto iza sela na kojem se seoska mladež okuplja na slavlje, igru, pjesmu i ples. Tom se riječi može nazivati i tamo slavljena svetkovina. ‘Lugovska pjesma’ je vrsta pjesme pjevana u lugu, a primjerice  луговой (ребенок) (‘izvanbračno dijete’), dijete je začeto u lugovskom slavlju, što upućuje na orgijastičku narav takvog slavlja.

Slika 5. Prikaz kupalskoga kola
Izvor: M. C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

Praslavenska riječ lǫgъ temelji se na glagolu lęg-ti.
Tako razvojem u slovačkome jeziku lengat’ (sa) označava ‘njihati se’, ‘pomicati ovamo i onamo’, rus. Ляга ‘nisko i vlažno mjesto’, ‘močvara’, ‘osobito duboko mjesto na rijeci’. U podudarnim baltičkim izvedenicama litavski je lengė ‘mala livada u udolini’, ‘livadica među dvama obroncima’, a izvedeni glagoli linguoti, lunguoti znače ‘njihati’, ‘zibati’. Litavski glagol laigyti označava ‘obijesno, divlje, neobuzdano trčati uokolo’.
Latvijska riječ līngot znači ‘klicati od radosti’, ‘pjevati ivanjske pjesme’, ‘njihati se (u zanosu)’, ‘plesati’, a opisuje i divljanje ždrjebadi i mladih konja. U jednoj je latvijskoj svadbenoj pjesmi zapisano: 

“Łajgu žirgužėlis po žalą lanką.”

“Ludovao je konjić po zelenoj luci (livadi).”

Latvijski je konjić što luduje zelenom livadom konjić Ive, baš onaj opisan u Kotorskoj pjesmi:

“Rano rani mada Katarina,
Rano rani na vodicu hladnu;
Za njom rani Ive dite mlado,
Njezina se vidra dotaknuo
A vidro je zvonom prozvonilo.
Sačula ga stara njena majka,
tere zove devet mile braće…”

“Ne poznavam tebe, mladoga junaka,
Poznavam konjića Ive, brata svoga…
U gori je jela nesičena,
Pod jelom je voda netočena;
Točila je Manda neprošena,
Pojila je Ivu neženjena.”

Naime, Juraj kada dolazi kao mladoženja, nastupa istovremeno kao konj. U jednome ruskom svadbenom običaju izriče se zagonetka prilikom preuzimanja mladenke, gdje se mladoženja izjednačava s konjem: 

“Подай сивого коня, чтобы мог вывест меня!
-жениха!”

“Daj sivoga konja da bi me mogao izvesti!
-Ženika!”

Ista je predodžba prisutna u baltičkim dainama. Primjer je sljedeća vezana za samo Ivanje:

“Cijeli ću život pamtiti što sam dobila u Ivanjskoj noći.
Ja sam dobila sivoga konja i jahača na sivome konju.“

Osim što mladoženja stiže u obličju konja, on dolazi u zeleni lug, i to ondje gdje je izvor vode. Sudbonosni se susret događa na vodi.

Slika 6. Polaganje vijenaca u rijeku (izvor)

Upravo se tamo nalazi njegova sestra Mara koja ga ne prepoznaje kao svojega brata ili mladoga junaka, već ponovo kao konjića Ive brata moga. Važan detalj su i zlatne uzde kojima je božanski konj zauzdan, jer njihovo kidanje u jurjevskim i ivanjskim pjesmama označava jarenje, razuzdanost i oslobađanje snage.
Sudbonosan susret opisan je u sljedećoj pjesmi:

“Na selu mi ga ni nikdi ter nikogar
Nego jedna sama mlada divojčica.
Ona sama sidi na zelenom zdencu.
Zaprosil je junak te hladne vodice.
Ona s jednom rukom vodice davala.
S otom drugom si je suzice brisala.

-Što mi se ga plačeš, mlada divojčica?
Poznavaš li mene mladoga junaka?
Ali mi poznavaš vranoga konjica?
-Ne poznavam tebe mladoga junaka,
Poznavam konjica Ive brata moga.

-Povij nam divojko, po čemuj ga poznaš?
-Dobro ga ja poznam po zlatnom strumenku.
Mnogi kerat ga jesam ‘z krilca nakrmila,
‘Z krilca nakrmila, ‘z vedra napojila.”

Motiv susreta Ivana i Mare na vodi prisutan je u narodnoj slovačkoj pjesmi na temelju čije melodije nastaje današnja slovačka himna. Djevojka kopa bunar na kojem se napaja paun, te ju potom momak zapitkuje za koga će se udati. Ona odgovara da ne zna, a on ju poziva da odgovor potraži uvečer njega i majke:

“Kopala studienku, pozerala do nej,
či je tak hlboká, jako je široká,
skočila by do nej, ej, skočila by do nej.
A na tej studienke napájala páva,
spytuje sa šuhaj, spytuje sa šuhaj,
kotroho som panna, ej, kotroho som panna?
-Nespytuj sa šuhaj, bo ja sama neznam.
-Príď navečer do nás, príď navečer do nás,
materi sa doznaš, ej, materi sa doznaš. “

“Kopala sam bunar, gledala sam u njega,
je li dubok koliko je širok,
skočila bih u njega, ej, skočila bih u njega.
A na tom bunaru pojila sam pauna,
pita me momak, pita me momak,
čija sam djevojka, ej, čija sam djevojka?
-Ne pitaj me momče, jer ni sama ne znam.
-Dođi navečer k nama, dođi navečer k nama,
od majke ćeš saznati, ej, od majke ćeš saznati.”

Prikaz sunčeve djevojke na koju Ivan nailazi na vodi opisan je u jednoj crnogorskoj pjesmi:

“Izvirala studena vodica,
Na vodicu srebrna stolica,
Na stolicu lijepa đevojka:
Žute su joj noge do koljenah,
A zlaćene ruke do ramenah,
Kosa joj je kita ibrišma. “

Mladenka Mara neposredno prije svadbe također nosi drugo ime. Ona se u pjesmama pojavljuje kao sestra Jelica u lugu. Žanje djetelinu (sočnu travu) za konje svojega brata te ih poji najavljujući sutrašnji dalek put (odlazak po mladu nevjestu, svatove). U pjesmama se prikazuje kao gizdava djevojka bijelih ruku i zlatnoga srpa te se često prvo atribuira zelenom bojom koja označava mladost. Slijedi pjesma iz Petrova sela uz zapadnu granicu današnje Mađarske:

“Jelena, jelena, kitica zelena!
Pod tobom narasla trava ditelina.
-Kosite ju bratci, s srebrni srpaci,
Ter mi ju nosite moga bratca konjem.
Vrani moji konji, bratca moga konji!
Sutra vam je rano dalek put putovat,
dalek put putovat po moju nevistu,
po moju nevistu, bratcu poljubovcu,
bratcu poljubovcu, ćaćku po dobrotu,
ćaćku po dobrotu, majki po lagkotu.
Dobro je nakrmte travom ditelinom,
lipo je napojte zdenčanom vodicom. “

Slična se pjesma pojavljuje u sjevernom Gradišću:

“Oj Jelena, jabuka zelena!
Pod njom rasla trava ditelina
Ku je žela gizdava divojka
S zlatim srpom belimi rukami.
Ča ‘e nažela, pred konje odnesla.
-Jite, pijte, moga brata konji,
Sutra ćete dalek put putovat,
prik Dunaja po mladu nevistu. “

Konji prelaze gore, vode, mora, kovane mostove, pa i kroz lugove. Navedena mjesta kroz (ili preko) koja prolaze često su utrojeni, da bi na kraju tigli u lug, dvor od cvijeća ili pozlaćenu kulu.
Međimurski Jurjevi konji prelaze sljedeći put:

“Pijte, ječte, moga bratca konji,
jel pojdete čez gore visoke,
(…) vode globoke,
(…) moste kovane,
bote vidli divojkine dvore
de divojka s perom dvora zmeće. “

Novidgradski pak konji ne prelaze vode, već grabe, brege i mostove, no u ovoj je pjesmi proširen prikaz djevojkinih dvora u kojima se priprema svadba:

“(…) Bote vidli devojkine dvore,
Gdi devojka s perom dvore meće,
a na stole pisane stolnjake.
Na stolnjake bele tanjere
gde se dragi na večerku spravlja.
Na devojke venec poprhava
a junaku prsten počvenkava. “

U pjesmi iz Brseča pjesma o Jelici koja priprema konje svojega brata nastavljena je drukčijim motivom, buđenjem usnule ljube koji je vrlo čest u slavenskoj predaji:

“(…) Zaspala je ljuba Ivanova
pokraj puta luga zelenoga,
našle su ju sluge Ivanove,
šle su sluge Ivanu povedat
da su našle ljubu gde j’ zaspala.
Oćeš, Ive, da ju probudimo?
Ne budite, verne ljube (sluge) moje,
zač sam dobar za buditi ljube,
Još sam bolji za ljubiti ljube. “

U predajama nije samo ljuba usnula. Usnuo je i sam ženik. Oni se međusobno bude, no bude i ih i sami roditelji.

Slika 7. Motivi kupale na bjeloruskome ručniku
Izvor: M. C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

Ne samo što se pojavljuje buđenje Ivanove ljube, već se pojavljuje i motiv sluga Ivanovih, odnosno sluškinja. U pjesmi iz Trogira, istoga tipa kao i prethodne pjesme u kojima se opisuje hranjenje Ivanovih konja prije sutrašnjega daleka puta u cvjetne dvore zlatnih kula, postaje jasno tko su Ivanove sluškinje: one su Jurjevice:

“Cvalo cviće modro i zeleno,
sve od mora do Jurjeva dvora,
brale su ga Jurjevice mlade,
nabrale ga nidra i rukave,
pa ga nosu pri’ brajnove konje
i daju in vode iz gustirne:
-Jite, pijte, konji našeg brajna,
sutra van je dugo putovanje,
obać van je tri gore zelene,
tri zelene, a tri jasenove
i tri dana priko polja ravna,
a četiri priko mora slana
za ulisti u dvore od cvića,
u ti dvora kula pozlaćena!”

Jurjevice su Jarilove posestrime iz Velesova dvora, Velesove djevojke.
Također, sada postaje jasan prijelomni trenutak kada Juraj postaje Ivan. Neposredno prije svadbe, on je još Juraj iz Jurjeva dvora, a već sutra Ivan na zlatnome dvoru.

Slika 8. Ivančice iz sv. Petra Orehovca (izvor)

Jurjevice, Jela i konjoliki Juraj nalaze se blizu vode i njome se napajaju. Ipak, u hrvatskim pjesmama sa Šipana pojavljuje se još jedna zagonetna poredba u kojoj (Jurjeva) sestra Jela biva kunom koja pije vodu prilikom sudbonosnog susreta s Jurjem:

“A ja Jele sestra tvoja,
jetim sunce pari mene,
zimi ga i ne vidim,
neg iz stabra voda teče,
na vrhu mi biser rađa.
Kunica mi vodu pije,
djevojčica biser bere.”

Nevjesta je kuna. Kuna ima dvojaki smisao: ona je ujedno, kao životinja izrazito vrijednog krzna, sama Mara, ali i izvor materijala od kojeg Juraj nevjesti radi bundu (koja je simbol ženidbe).

Stablo iz kojeg teče voda stablo je života. U dnu toga stabla nalazi se izvor vode, Mokošino vrelo života, Velesov zeleni lug i voda na kojoj se božanski par susreće.

Kunica koja pije vodu u svetome korijenju, u sklopu slavenskog kulta drveta na vrelu, ujedno je i djevojka u zlatnim dvorima, tamo gdje se spremajući na svadbu kiti biserjem što raste samo na zlatnoj grani, čime je nagoviješten susret svjetova, božanska svadba i kasnija ritualna transgresija u sveti pernati ležaj u korijenju toga stabla.
Tamo se počinje, u znaku izvorišta plodotvornog bogatstva svih svjetova, brisati jasna granica između Velesova zvjerskoga karaktera i živototvornoga blaga kojeg čuva, te samog božanskog para koji supstituira Velesovu hipostazu spomenutog bogatstva, te najvažnije za božanski par, plodnosti.

Da bi skotski bog Jarilo “ulovio” božansku mladu, on kao lovac prije svadbe proglašava lov na kunu (i lisicu, također životinju vrijednog krzna) čijim tragom idu cijeli svatovi:

“Tražili smo kunicu, lisicu.
Nismo našli ni kunice ni lisice,
Samo smo našli kunin trag.
Tim smo kuninim tragom jahali,
Gonili iz Moskve do Sibira.”

Svatovi slijede trag, no sam lov završava Jarilo, kojem mlada ponekad izmiče s vrlo dobrim razlogom. On po nju mora doći u zlatne dvore u ključnome trenutku.
Ponovo, Šipanska pjesma pruža detalje:

“Oj javore, zelen bore,
lijepo ti t’ je ukraj vode!
Iz stabra ti voda teče,
iz grana ti čele lete,
A vrhom ti biser rađa.
Lopće vodu kuničica,
čele kupi lisičica,
biser bere djevojčica.
U to doba kraljeviću
vodi hrta i sokola;
pušti hrta za kunicom,
a sokola za lisicom,
a on Marko za djevojkom.
Stoji huka niz planinu;
bježi hrtu kuničica,
a sokolu lisičica,
njemu, Marku, djevojčica. ”

Slika 9. Simbol kupalske trave u tradicionalnome bjeloruskome vezu
Izvor: M. C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

Nadalje, u ruskim se svadbenim običajima u svatovskoj procesiji, na putu prema mladenkinoj kući, pjevaju dugačke ophodne pjesme. Svatovi, kada se zaustave pred njenim rodnim domom (dvorom), predstavljaju se kao trgovci krznom i lovci ili gospodom, vlastelom, banovima. Od domaćina zahtijevaju kunicu:

“Predajte nam kunicu!
Ne date li kunicu,
Predajte krasnu djevojku!”

Poveznica ključnih likova božanske svadbe sa životinjskim, krznenim (i na ravni običnog čovjeka i njegove svadbe koja imitira božansku) ima mnogo dublje značenje.

◆  Dlakava zvijer na bogati dvor!

Lug i polje, čovjeku od životne važnosti, zimi su zvjerska mjesta, koja se svadbom (*svojatьbom) pitome i svojataju u naš svijet kako bi krug plodnosti, rodnosti i života bio nastavljen. Kada se u proljeće božanski mladoženja vrati iz Tuđine, od Velesa iza mora, on je sam tuđinac. Jarilo ljudima polje i lug čini njihovima – plodnima i korisnima, ali tek kada se vjenčaju tuđinov sin i naša djevojka. Mladoženja je zvjerski tuđin:

“Он заскочил по-скотинному, заглядел по завериному.
Не умёт чуж-чуженин вдоль по терему пройтись, с людьми слова-то молвити, да ниско стать-пок.”

“Skočio je po skotski, pogledao je po zvjerski. Ne umije tuđ
tuđin dolje po trijemu prošetati se, s ljudima riječ progovoriti, nisko stati i pokloniti se.”

Zvjerski je i tuđi rod kojemu prilikom svadbe dolazi mlada. U ruskim svadbenim običajima medvjed (rus. медведь) i medvjedica (rus. медведица) nazivi su za mladoženju i nevjestu, uvijek s gledišta roda kojemu ne pripadaju. Obredno se i svekrva izjednačuje s medvjedicom, dok se svekrva i nevjesta, jedna s gledišta druge, izjednačuju i sa zmijom (rus. змея).

No, zvjerske osobine ne označavaju samo tuđe, već i dlakavost, odnosno bogatstvo. Obredni je srok kosmatь jь – bogatь jь čvrsto ugrađen u usmenu književnost i frazeologiju slavenskih jezika.
U sjevernoj je Rusiji zabilježen sljedeći svadbeni običaj, prilikom kojeg otac i majka mladoženje dočekuju mladence u bundama izvrnutima prema van. Tada mlada upitkuje, a roditelji odgovaraju:

“Tatice i mamice, zašto ste vi dlakavi? ”
-Zato smo dlakavi da biste vi živjeli bogato.”

U Pskovskoj guberniji mladoženjini roditelji na mladence bacaju ječam i hmelj te pri tome govore:

“Махнатый зверь на богатый двор!”

“Dlakava zvijer na bogati dvor!”

Gotovo identičan običaj se upražnjava i u npr. išimskom okrugu, gdje mladoženjin posrednik prelazi prvi preko praga nevjestinih roditelja te govori:

“Мохнатый зверь да на богатый двор!”

“Neka bude dlakave zvijeri na bogatome dvoru!”

U smolenskome se kraju, prilikom dolaska novokupljene stoke na vlasnikov dvor, blagoslivlja vrlo sličnom formulom:

“Косматый зверь на богатый двор!”

“Kosmata zvijer na bogati dvor!”

Zazivanjem “kosmatog”, “dlakavog”, zaziva se stočji bog i njegovo bogatstvo na dvor.
U Sibiru se u svatove poziva skotski bog u obliku medvjeda “odzivanjem”, obraćajući mu se s “vraže”, odnosno “črtu”:

“Ты не сватай, черт косматый!”

“Ne idi u svatove, črtu kosmati!”

Na zapadu Rusije se tako stočnome bogu, odnosno medvjedu umiljava:

“Медведь волохатый, господарю багатый!”

“Medvjede vlasati, gospodaru bogati!”

Da črt ili , zmaj, zmija medvjeđe glave, donosi bogatstvo pojašnjava i ruska uzrečica Už mu dovlači novac (rus. Юж деньги таскает).

Kosmatost je i u uskoj vezi sa svadbenim zbivanjem. Uobičajeno  je oblačenje mladenaca, ili pak samo mladenke ili mladenca, ili svekrve izvrnutim kožuhom, tako da je krzno okrenuto prema van, ili se mladenci vjenčavaju u krznenim kaputima u bilo koje doba godine. Nekada ih se i polaže na krznene kapute prije vjenčanja. Također, ponekad se mladenku naziva medvjedicom ili ljutom zmijom, a isto tako se naziva i svekrva.
Tako se u Kaluškoj guberniji mladenka pokriva ovčjim runom te se izgovara:

“Дай Бох, чтоб наша нивеста была такая-та касматая!”

“Daj Bog da bi naša nevjesta bila takva kosmata!”

U Podolskoj se guberniji mladoženjina mati oblači u izvrnut kožuh te blagoslivlja sina:

“Чтобы жених был богатый, как кожух волохатый!”

“Da bi ženik bio bogat, koliko je kožuh vlasat!”

Na sličan se način blagoslivlja i tek rođeno dijete, primjerice u Voronješkoj guberniji. Babica polaže novorođeno dijete u krzno i izgovara:

 “чтоб новорожденый был богат!”

“Da novorođeni bude bogat!”

U vjenčanim se pjesmama spominje i bogati ležaj od perja ili ovčje vune pod drvetom (svijeta). 

“Под корень деревца –
кровать нова тесовa,
кровать нова тесовa,
перинушка пухова.”

“Pod korijenom drvca –
krevet nov i otesan,
krevet nov i otesan,
perina od paperja.”

U ruskoj je pjesmi važna orijentacija tog ljubavnog ležaja. Na jednoj se strani nalazi more, na drugoj polje, a na trećoj tamna šuma u kojoj je ljuta zvijer. Četvrta se strana ne spominje.
U sjevernoj Rusiji ovi su motivi zabilježeni u nevjestinoj svadbenoj tužaljci:

“Ušla je moja velika djevojačka sloboda u tamne šume, u tamne šume neprohodno guste. I našla je tri staze.
Pošla je po prvoj stazi – a to leži medvjed s medvjedicom. I već tu se moja sloboda preplašila i vratila se s te staze.
I našla je još jednu stazu, a na tom putu i stazi – leži zmaj sa zmajadi. Već tu se moja sloboda preplašila, vratila se s te staze.
I pošla je po trećoj stazi – a tamo leži zelena livada razrovana.
Već se nekako može znati, može saznati, sama mogu pogoditi:
Na prvoj ono stazi ne leži medvjed s medvjedicom – svekar sa svekrvom.
Na drugoj ono stazi nije zmaj sa zmajadi – djever sa zaovama.
A na trećoj ono stazi ne leži zelena livada razrovana – leži tuđ tuđin iz tuđe zemlje. “

Slika 10. Proslava Kupale (izvor)

 

Zazvonila Jarilova voda

Zvonjenje Jarilove vode uobičajena je tema na Jarilovo, ali se dakako ponavlja i na Ivanje, ovaj put u punome značenju. U jednome se ruskome kolu pjeva sljedeće:

“Nešto je u vrtu, nešto je u vrtu zazvonilo, zazvonilo!
Zazvonila je, zazvonila Jurjeva voda, Jurjeva voda!
Marija mlada u vrtu je bila, u vrtu je bila!
U vrtu je bila, vodu je uzimala, vodu je uzimala!
Vodu je uzimala, cvijeće je trgala, vijenac je vila!
Vijenac je vila, u kolo pošla.”

Jurjeva je voda oživljena zlatna voda Mokošina zdenca i voda iz Velesovog podzemlja koja je postala živuća priroda što uskoro donosi plodove. Na Dugome otoku zabilježena je pjesma koja spominje zvonjavu vidra na hladnoj vodici, gdje se Jarilo i Mara susreću, nakon čega se najavljuje božanska svadba:

“Rano rani mlada Katarina, rano rani na vodicu hladnu;
za njom ide Ivo dite mlado, njezina se vidra dotaknuo,
a vidro je zvonom pozvonilo.
Sačula ga stara njena majka, tere zove devet mile braće.”

Tajanstvena jurjevska zvonjava iz vrta na Jurjevo/Jarilovo u stvarnome svijetu opisuje nemir vegetacije što se pokreće iz mrtvila te najavljuje ljetnu rodnost i žetvu, baš kao što najavljuju i ruski seljaci : Lan je već zazvonio – treba ga brati (rus. льны-то зазвенели уж – надо требить).
Lan je, kao i konoplja, biljka povezana sa zlatnom resom koja raste prilikom pokretanja vegetacijskog ciklusa, a o tomu govori sljedeća ukrajinska pjesma:

“осіяла ленку на загуменку
А в ней, а в ней, а в молодойкий, а в ней!
Леник ся не вродив, лем конопевка,
на тих конопевках золота ряса.
Обдзёбуют ми єй дрібни птачькове.”

“Posijala je lan iza gumna,
a u njoj, a u njoj, a u mladoj, a u njoj!
Lan nije urodio, nego konoplja,
na toj konoplji zlatna resa.
Zobaju mi ju drobne ptičice.”

Konoplja je znakovita biljka koja zamjenjuje ulogu božanskoga duba, Drva svijeta. U ivanjskim pjesmama Ivan dolazeći u Marin vrt sadi konoplju, nagovještavajući obnavljanje plodnosti svijeta.
Zato zlatne rese, koje rastu na konoplji, rastu zapravo na dubu. U hrvatskoj tradiciji zlatna resa raste i na boru. Na mitskom drvetu raste i drugo zlato, primjerice zlatno granje i lišće, cvjetovi i jabuke.
Riječ resa označava ukrasnu nit. Ta je ukrasna nit, zlatna resa, u ogranku bjeloruske predaje zlatna kora ili zlatna rosa.

Slika 11. Krunjenje cvjetnim vijencima uz krijes (izvor)

Zlatne rese također zvone, a potresaju ih ptice zlatna perja, odnosno zlatne ptice koje utjelovljuju paun, orao ili rajske ptice. Ponekad se sama nevjesta izjednačuje s paunicom. U pramenu bjeloruske i zapadnoruske usmene književnosti zlatne su rese samo perje navedenih ptica. Rese joj beru i djeverke, djeveri ili sam mladoženje. I Mara skuplja zlatne rese te ih odnosi božanskome kovaču da joj od njih načini vjenčani prsten, pojas i vijenac, te u konačnici zlatni ključ kojim će mladoženja otvoriti vrata Perunova dvora.
U dubrovačkome kraju jedna kolednica pjeva o ptici što potresa zlatne rese:

“Pod dvorom vam bor zeleni – kolendo, kolendo!
A na boru paun sjedi – veselo, veselo!
Kada Paun krilom krene – kolendo, kolendo!
Sve otrese zlatne rese – veselo, veselo!
Vi pošaljite vaše Mare – kolendo, kolendo!
Da pokupi zlatne rese – veselo, veselo!
Da odnese u zlatara – kolendo, kolendo!”

Na Šipanu je opisano kovanje zlatnih ključeva te “moderna” Marina zlatna svadbena odora iz koje se svejedno očitava veliko božansko bogatstvo:

“Bratac…zlatne rese strunio,
odnio u zlatara, zlatne ključeve skovao,
gradu vrata otvorio.
U gradu su devet braće, među njima jedna sestra,
na njoj skuta od skerleta, a košulja od veleta
na glavi joj zlatna planta i dva traka od suha zlata,
i dva pera kalupera, dvije grane bisera.”

Igra iz Pskovske gubernije pojašnjava inicijalan Marin dojam sunčeve mlade:

“Hodio je, šetao se kneževski sin,
kneževski sin, tražio je svoju kneginju,
kneginju, koja je posed grada stajala,
stajala, zlatnim vijencem svijetlila,
svijetlila, pozlaćenim osvjetljivala,
osvjetljivala.”

Mitska Mara kao nevjesta punoga sjaja osvjetljava čitave šume, o čemu govori arhaična ruska svadbena pjesma:

“Соболем Наталья-свет все леса прошла, крыла леса алым бархатом, по пути катила крупным жемчугом.”

“Kao samur je Natalija-svijetla sve šume prošla, pokrivala je šume grimiznim baršunom, po putu je kotrljala krupno biserje.”

Ukrajinska pjesma opisuje autentično Marino svadbeno ruho:

“A u ravnom polju stoji kruška, oj, daj Bože! Na toj kruški zlatna resa.
Tamo se negdje pojavila lijepa djevojka, lijepa djevojka, Jelena.
Sabirala je resu i stavljala pod ogrtač, ponijela ju je do zlatara:
-Obrtniče, zlataru, oj, podstavi mi time donju suknju, a po suknji kovani pojas,
a po pojasu zlatnu resu.”

U nekim se pjesmama spominje i zlatna Marina bunda.
Pjesma iz Vrbnika pak opisuje neobičan izvor Marine svadbene odjeće. Naime, u lugu ju dočekuju izrasli zlatni pojasi, žice i podvezice:

“Tamo doli u livadi
kadi rastu zlate pasi,
zlate pasi, zlate žice,
i slebrne podvezice.”

Oprema ljudskog odijevanja, proizvoda obrtničke vještine pojavljuje se kao zlatni plod vegetacije. Naime, drveće i grmlje prolista dragocjenim suknom i platinum te zlatarskim izrađevinama. U starim se baltičkim svadbenim običajima ocrtava taj mitski prikaz. Latvijske daine pjevaju o navedenom događaju, a litavska nevjesta na putu u ženikovu kuću nosi škrinju sa svojom opremom (pojasima i podvezicama) te putem, i na njegovu dvoru, po granju drveća i grmlju vješa lijepo izvezenu tkaninu. 

Nadalje, u nekim predajama Mara čuva vrt te u njemu nailazi na rajske ptice koje tjera, usput zapovijedajući kovaču da joj iskuje zlatne i srebrne čizme:

“Ponad brijega zasađen je vrtić, da je zdravo, daj Bože! Vrtić zasađen, rosom orošen. A njegovala ga je umiljata gospođica i čuvajući ga tvrdo zaspala.
Oj, a sletjele su rajske ptičice, a ona je strašeći i mašući na rajske ptice:
-Nije to vama tata vrtić sadio, vrtić sadio i rosom rosio.
Oj, ptičice, ptičice, ispod brijega utabana je staza do kovača.
Ti kovaču, zlataru, a iskuj mi žute čizme, a pod čizme srebrne potkovice!”

U pjesmi se pojavljuje motiv uspavane mlade i orošenog zasađenog vrta. Taj se motiv ponavlja i u Jurjevom slučaju prije božanske svadbe, čemu svjedoči ukrajinska pjesma:

“Zacrnila se crna gora, oj daj Bože! Što nije rodila žito, pšenicu, ali je rodila bisernu travu, zlatnu resu.
Nad njom je jašio ponosni junak i pustio je konja u bisernu travu, oj, i sam je legao na vlažnu zemlju. Kako je legao, tako je odmah zaspao.
Oj, negdje su se javili bujni vjetrovi i obilne kiše i zašumili su u bisernoj travi, zazvonili u zlatnoj resi.
Ponosni se junak od toga probudio, konja sedla, misao misli:
-Konju moj sivi, budi mi sretan! Pođimo na ravno polje i u tamnu šumu, za crnim turom, za surovom zvijeri!”

Rosa je simbol plodnosti, baš kao i magla što padaju s drveta te su često atribuirani slatkim, medenim i zlatom, te su vezani za opojni san i spavanje. I rosa, baš kao i rese, u predaji zvoni. Mara se često pojavljuje uz srok hoditi-rositi te su joj noge bose, u rosi ili u vodi

Slika 12. Ritualno kupanje u rijeci u Poljskoj (izvor)

U rano jutro po rosici juri i kokotić, najavljujući Božjeg sina sa zlatnom jabukom:

“Kamo trčiš kokotiću, u rano jutro po rosici?
-Trčim po selu da dižem djevojke kako bi oprale lipov stol da bude bijel, ujutro će dojašiti božji sin da zasvjetluca zlatnom jabukom!”

Lipov stol u Perunovu dvoru priprema nevjesta Mara, o čemu pripovijedaju daine:

“Ustani rano, Sunčeva djevojko, operi lipov stol da bude bijel, ujutro će dojašiti Božji sin da ogleda tvoju djevojačku čast!”

Stol se zapravo priprema kako bi Ivan došao i zakotrljao zlatnu jabuku:

“Ustani rano, Sunčeva djevojko, operi lipov stol da postane bijel, ujutro će doći Božji sin da zakotrlja zlatnu jabuku!”

Jabuka je simbol ljubavi među mladima te pristajanja na brak, simbolička potvrda veze i izbora. Jabuka ponekad pada sa zlatne grane ili s neba na stol kojeg priprema Mara, u nekim slučajevima na zlatne ili srebrne pladnjeve, gdje se jedna otkotrlja do Jarila, a druga do Mare. U nekim predajama ju ubire (ili u zrak baca) sama Mara ili ju Jarilo uzima sam ili pronalazi.
Taj je stol svadbeni (ponekad, osim lipov ili hrastov – zlatan) te je pod drvetom. Jabuka se na stolu pomiče, kotrlja i pada s njega, prilikom čega razbija vrata grada (ponekad su i tri). Za vrijeme njena kotrljanja rasipa se biserje. Zlatna, razigrana i razorna jabuka bitan je rekvizit mita o svetoj svadbi.

Jabuka se tače u crnu goru i u djevojaštvo, ali i u polja. Mara od mnogih prosaca odabire Jarila kojemu ju daje kako bi ju zataknuo u polja. Jabuka se zapravo tače (teče, kotrlja) u polje za plodnost (kotrljanje jabuke potiče plodnost), 

O gazdi koji potače jabuku u polje za rodnost govori podravska pjesma:  

 “Potoči nam, gazda, jabuku vu to naše polje široko, da bi nam polje rodilo, zlatnom pšenicom plodilo.”

Blagoslivljanje, odnosno zaklinjanje polja važan je dio obreda osiguravanja rodnosti i plodnosti. Tako u ukrajinskoj predaji Jarilo donosi žetvene blagoslove:

“Zasijat ću polje sjajnim zlatom, zastrt ću šume u nizini grimiznom čohom i pomostit ću mostove zlatnim pločicama.
Da zasjaji, polje, zasjaji sjajnim zlatom, dajte zašumite, šume u nizini, grimiznom čohom, dajte, zazvonite, mostovi, zlatnim pločicama:
Vozit će se Valinočka, kći našega gospodina!”
                       

Zlato je bitan mitski rekvizit u zaklinjanju polja. Ponavljajuć je motiv oranice zasijane zlatom i srebrom:

“(…) Izlazi skupe iz sela na polje, a s poljane na oranice,
a vi, djevojke, vijte vijence!
Ej, vile su, vile, Boga molile,
a da bi im cvjetali svi Božji vijenci, (…) naše oranice,
a da cvjetale gore, doline,
(…) pa i planinski zaravnaci;
Naša je oranica skroz poorana, srebrom i zlatom sva zasijana,
Nojevim percem pobranana.”        

Ne zlate se samo mladenci, voda i rosa, rese, polja, ključevi, prstenje, već i svatovi što odlaze u zlatne dvore. Svadbena povorka sjaji jer je nevjesta ovjenčana sjajnim vijencem i prstenom, svatovi su nebeski, a nevjesta sunčeva mlada. Ono što zvoni u svetoj svadbi božansko je zlato, zlatni predmeti, pa i san mladenaca. Zlaćano događanje kulminira na samim zlatnim vratima Ivanova dvora.    

                   Slika 13. Preskakanje krijesa u Rusiji (izvor)

                       
◆  Ivanov dvor

Ni na nebu, ni na zemlji, u kraju od oblaka, na vilinskim vratima sjedi žena, bijela vila. Gleda u oblake gdje se munja igra gromom:

“ Na grani od oblaka:
Na gradu su troja vrata. Jedno vrata od skerleta,
Drugo vrata od bisera, treće vrata suhog zlata.
Što su vrata od skerleta, na ta vila ščer udava.
Što l’ su vrata od bisera, na ta vila ženi sina.
Što su vrata suhog zlata, na ta vila sedi sama.
Vila gleda u oblake
Đe se munja s gromom igra,
mila sestra su dva brata, a nevesta s dva devera,
a to milo vili bilo. “

Ona zapravo promatra božansku svadbu s utrojenih vrata na ulazu u grad u oblacima  na suhoj grani vrha drveta svijeta. Razvojem mitske slike kroz vrijeme, baš kao u spomenutoj pjesmi, utrojena vrata bivaju sačinjena od materijala koji predstavljaju bogatstvo, poput skerleta ili bisera. No, u najstarijoj predaji vilinska su vrata sačinjena od suhog zlata, Sunca i Mjeseca.
Mitska je tema zapisana na otoku Šipanu u dubrovačkome arhipelagu:

“ Bijela vila grad gradila ni na nebu ni na zemlji,
bijela vila, neg u krajku od oblaka.
Na grad stavlja troja vrata, na grad stavlja:
Jedna vrata sunca žarka, druga bijela od mjeseca, druga bijela,
treća vrata suha zlata.
Koja vrata od sunašca, koja vrata,
na ta vila išetuje i niz more pogleduje, i niz more:
koja vrata od mjeseca, na ta vila ženi sina, na ta vila;
koja vrata suha zlata, na ta vila ćer udava, na ta vila. ”

Sunčev aspekt pripada ženskom, a mjesečev muškom božanstvu. Na vratima je od suhog zlata nevjesta Mara, a na mjesečevim vratima ženik. Ona se kao sestrica igra s braćom, istovremeno kao i nevjesta s djeverima. Ipak je ovo dan kada više nije Jarilova sestra, već žena, a njena braća djeveri. Na zlatnim se i mjesečevim vratima odvijaju svadbe. Dvije su svadbe na dvama vratima zapravo jedna te ista.
Bijela vila što sama izlazi na sunčeva vrata velika je božica majka na Gromovnikovu dvoru. Promatra zaigranu kćer i sina spremne za svadbu. U Ruskim se novogodišnjim ophodnim pjesmama, kolednicama, nalaze opisi navedene Gospodarice na sunčevim vratima, ali i njenog parnjaka, gospodina Ivana (pokrštavanjem gospodin Ivan supstituira i Jarila i Peruna). Ona je izjednačena sa suncem, on s mjesecom, a njegova su djeca zvijezde:

“ У Ивана на дворе да три терема стоят.
Как и светлой – от месяц – сам Иван – от господин.
Красно солнышко – то Паладьюшка его.
Часты звездочки – его детушки. ”

“ U Ivana na dvoru stoje tri visoke palače.
Kako je svijetli mjesec – to je sam Ivan gospodin.
Prekrasno sunce, to je njegova Paladija.
Guste zvjezdice njegova su dječica. “

Palača je podrobnije opisana u drugoj, većoj ruskoj koledarskoj pjesmi:

“ Ivanov dvor niti je blizu, niti je daleko
niti je blizu, niti je daleko, na sedam stupova;
Uokrug toga dvora srebrn je plot;
oko toga plota sve svilena trava;
na svakom kolcu u plotu po dragulj.
U tom plotu stoje tri visoke palače,
stoje tri visoke palače na vrhu zlatne.
U prvoj je visokoj palači – svijetao mjesec,
u drugoj visokoj palači – prekrasno sunašce,
u trećoj visokoj palači – guste zvjezdice.
Svijetao mjesec –  to je gazda u kući,
prekrasno sunašce – to je gazdarica,
guste zvjezdice – mala dječica.”

Kao što je spomenuto u prethodnim pjesmama, Bijela vila gradi bijeli grad, a u tomu je gradu božanska nevjesta Mara.
Mara, nevjesta, šeće po gradu na suhorku, zlatnoj grani (drǫgъ), ujedno i motki što drži nebeski svod i svijet bogova od rušenja na zemlju i ljude. Zlatna grana i grad se nalaze na vrhu, krošnji Drveta svijeta, Perunovoj crnoj gori. Ispod krošnje se nalazi deblo drveta svijeta koje je svijet smrtnika. To je ujedno i most i put kojim se Jarilo vraća iz Velesove rakite uz pomoć jurjaša (pojmovi put i most imaju zajednički indoeuropski korijen *pont-i-s, što znači “hodati po močvarnom zemljištu”). Mit o suhorku pojavljuje se u ludbreškim svadbeni običajima prilikom kojih se mladoženja penje na drvo, na čijoj najvišoj grani, suhorku, visi vijenac ili mladin rubac. On taj vijenac ili rubac simbolično dohvaća i spušta, kao što se sa zlatne grane spušta Mara na proslavu svadbe. 

Taj grad, što ga gradi vila, praslav. gordъ – ‘plot’, ‘drvena ograda’ je vrt. Nekada je i u hrvatskom jeziku riječ ‘grad’ označavala ograđen vrt

“ Mal mi je vertec ograjen, pun mi je rožic nasajen.
Po njem se šeće Marica, nju so se rože klanjale.
Kaj mi se, rože, klanjate?
Nimam vas komu tergati;
otac i mati prestari, bratac i sestra premladi,
moj mi je dragi daleko, preko dve gore visoke,
preko dva polja široka, preko dve vode dumboke. ”

Mara se nalazi u liminalnom prostoru, u prijelaznom razdoblju. Ograđen ju vrt odvaja i od božanske obitelji u kojoj je rođena, i od nadolazeće svadbe i budućeg muža. U drugim narodnim predajama ona ponekad traži svoju majku Mokoš na zdencu života, no gubi se u magli ili šašu, a ponekad i u mračnoj šumi.
To je preslika kriznog razdoblja kojeg prolazi i ljudska nevjesta prilikom prelaska u drugu životnu fazu.
U sjevernoruskim svadbenim običajima nevjesta prilikom napuštanja roditeljskog doma mora vrlo glasno kukati i jadikovati jer u suprotnom sramoti vlastitu obitelj ostavljajući dojam da joj u roditeljskome domu nije bilo dobro.

Slika 14. Simbol kupalske vatre u tradicionalnome bjeloruskome vezu
Izvor: M. C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

Na isti način Mara označava svoj dolazak u ulozi mladenke svojim kukanjem u zoomorfizmu kukavice:

“ Budite zdravi, gospodaru, hranitelju, tatice i rođena mamice:
začuli ste kukavicu po kukanju, bijelu labudicu po kliktanju,
a mene mlađahnu po zvučnom glasu.
Kukala sam, tugovala, gorka sirotica od večernje zore do jutarnje –
jer sam žalila sebe mlađahnu. “

Svojim kukanjem budi djeveruše i deverke koje se pripremaju za svadbeno slavlje:

“ To mi ni bila kukuvačica – kirales!
Već mi je bila mlada nevjesta – kirales!
Mlada nevjesta po gradu šeće – kirales!
Po gradu šeće, deverke budi – kirales!

Stante se gore mlade snašice – kirales!
Pak nadjelite nas djevojčice – kirales!
Nas djevojčice, zelena Jurja – kirales! “

Riječ dever označuje muževog brata. Dakle,  budi osmero ili devetoro Jarilove braće (ovisno o porijeklu predaje) što su ostali u Perunovu dvoru. No, u sljedećoj pjesmi iz Stupnika kraj Zagreba postaje jasno da ujedno budi i svoju braću, brajenke:

“ Stante se gori, devet deverkov!
Devet deverkov, koje brajenkov,
Juraj je došel, zelen nas Juraj!
Eto vam mene zelenom lugu,
Zelenom lugu, na suhom drugu – kirales! “

Juraj i Mara su brat i sestra, iako toga nisu svjesni. Svadba između, po božanskome redu, jednakih Jarila i Mare donosi na zemlju rodnost i plodnost. 

Slika 15. Proslava Kupale u Poljskoj (izvor)

Nakon što se svadba odvije, mladenci liježu u sveti ležaj sred korijenja Drveta svijeta, jabuka je zataknuta, plodnost i rodnost osigurani, zazvana bogata žetva; pozdravlja se zlaćani pir vrhunca sunčane i božanske snage.
Ipak, istovremeno se naslućuje skorašnja sudbinska mijena, koja je nepovratno, baš kao i zlatna jabuka, zakotrljana:

“Прощай, Анна Ивановна,
Пошла дивья красота,
Во зеленые луга,
Во дремучие леса.
Прибилась дивья красота
ко сухому дереву –
Не бивать ему зелену,
А тебе, Анна Ивановна, –
В красних девушках не бывать.”

“Zbogom, Ana Ivanovna,
pošla je divna ljepota
na zelene travnjake
drjemajuće šume.
Prišla je divna ljepota
suhom stablu –
nije mu biti zelenim,
a tebi ti nije, Ana Ivanovna, –
biti među lijepim djevojčicama.”

Mlado stablo Drva svijeta izraslo je i pozlatilo se, baš kao što je mlada proljetna Mara sada Ivanova sunčeva mlada, Ivanovna

Ona ne samo da više nije među lijepim djevojčicama, već joj se na idućoj kardinalnoj godišnjoj svetkovini u potpunosti mijenja priroda, kada upravo ona donosi i život i smrt.
Kome to ona, kada donese bogate plodove, sudi, kako bi u nadolazećem tamnom dijelu godine svijetu osigurala žrtvu od koje on sam nastaje?
U Vrapču kraj Zagreba zapisana je pjesma:

“Okolo grada zelena trava pisana detela.
Po njoj se šeću pisani pavi,
Perice bereju, vanjkuše šiju,
svojemu dragomu.
Lezi se lezi, mili moj dragi,
na moju postelu.
Tičica peva, tiček popeva
da mi se ženil buš.
Ženi se ženi, moj mili dragi,
ne buš mi dugo živ. ”

Mara se udala za mladoga boga raslinja, Jarila. No, njihova sreća neće dugo trajati jer će ju on u konačnici prevariti. Ona biva strahovito povrijeđena te naređuje svojoj braći da nevjernika izvedu na sredinu ravnoga polja te ga ubiju kamenim šiljcima gromskih strijela. Ona mu potom komada tijelo te od njega izrađuje i oprema svoju kuću. Tim se činom mlada i vedra Mara preobražava u boginju smrti i zime, Moranu.

Slika 16. Simbol Jarila u vezu
izvor: tradycyny_stroj

LITERATURA:

Gavazzi, M.: Godina dana hrvatskih običaja, I. Od poklada do jeseni, Matica hrvatska, Zagreb, 1939.
Belaj, V.: Hod kroz godinu, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.
Katičić, R.: Božanski boj, Ibis grafika d.o.o., Zagreb/Moščenička draga, 2010.
Katičić, R.: Vilinska vrata, Ibis grafika d.o.o., Zagreb/Moščenička draga, 2014.
Katičić, R.: Zeleni lug, Ibis grafika d.o.o., Zagreb/Moščenička draga, 2008.
M. C. Kacar: Bjeloruski ornament, Bjeloruska enciklopedija, Minsk (1996.)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *