Jarilovo


“Potucao se Jarilo po svem svijetu, polju je žito rodio,
ljudima djecu plodio.
A gdje pak nogom, tamo žito stogom, a kamo on gurne,
tamo se klas rascvate.”

“Валачывся Ярыло па усему свету, полю жыто радзив, людзям дзеци пладзив.
А гдзе ж он нагою, там жито капою, а гдзе зон ни зырне, там колас зацьвице.”   (Иванов – Топоров 1974, 181)

◆  Jarylo i Jarilov dan

Navedenim su stihovima djevojke okićene vijencima od proljetnog cvijeća započinjale pjesme pjevane uz vođenje kola, bilo u selu ili na zasijanoj njivi. Mitsko se događanje oživljavalo obredom za poticanje plodnosti polja.
On je započinjao tako što se djevojku oblačilo i opremalo kao Jarila, posjedalo na bijelog konja kojega se zatim privezivalo na stožer zaboden u polje. U pratnju su tada dolazile spomenute raspjevane djevojke.
Božanski Jarilo u ovome je obredu zamišljen kao sjajan mladić u bijeloj halji što zrači svježinom i snagom. Jaši na bijelom konju, a na glavi mu je vijenac od poljskog cvijeća. U desnoj ruci nosi ljudsku glavu, a u lijevoj raženo klasje. Klasje i vijenac označavaju njegovu ulogu donositelja vegetacije. Ljudska glava pripada protivniku kojeg Jarilo obezglavljuje mačem.
Riječ je o bjeloruskom proljetnom običaju opisanom u prvoj polovici 19. stoljeća – proslavi Jarila 27. travnja.

 Jarilo i valačobnici (ophodnici, potucala) se potucaju. Svi oni hode, baš kao i Juraj/Jarilo koji polje i žito rodi:  

 “Kǫda Jurьjь hoditь, tǫda pol’e žito roditь.”

Валачывся Ярыло па усему свету, полю жыто радзив (людзям дзеци пладзив). А гдзе ж он нагою, там жито капою, а гдзе зон ни зырне, там колас зацьвице.”

Ime Juraj (Jurьjь) nije praslavenskog porijekla, već dolazi od grčkog kršćanskog svetačkog imena Geórgios, glasovno prilagođenog slavenskomu tek nakon pokrštavanja. Ipak, u stručnim se radovima (npr. R. Katičića) navodi jer se glasovnim podudarnostima ponaša kao da jest praslavensko. U vrijeme kada je preuzeto, praslavenski je jezik u toj mjeri bio živa jezična zbilja. Kada Juraj u proljeće (praslav. jarь) izlazi iz Velesova svijeta, Vireja, on postaje jarь, jarьcь (mladi divlji stvor). Jarь znači i ‘gnjev’, ‘žestina’, ‘mlada godina’, ‘ljeto’, ‘žar’. U bugarskom ярица označava mladu kozu koja još nije bila skotna. U slovenskom je jarica mlada kokoš, mlada ovca ili pšenica zasijana toga proljeća.
I voda se Jari/iri, odnosno buja, kao i jara pšenica u proljeću/jaru. Voda koja buja, iri ključa. Riječ vir (praslav. vyrь), kao i riječi jarenje i irenje, nastaju iz iste indoeuropske osnove *yūrio: vir je mjesto gdje voda ključa. Mjesto je gdje voda neiskusnog plivača povlači u dubinu, Virej (praslav. jьrьjь ili vyrьjь), svijet mrtvih.
Ime Jarylo predstavlja oblik od milja svečanoga praslavenskog naziva Jarovitь (bog ratne pobjede, proljetne zeleni, rodnosti polja). 


Slika 1. Prikaz lika Jarila u bjeloruskom tradicionalnom vezu
Izvor: M. C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

Pojmove jurjevskih ophodnih pjesama povezuju temeljni srokovi hoditi-ploditi i hoditi-roditi. Zaključuje se da uvodna pjesma ovoga odlomka o Jarilu spada u istu usmenu predaju kao i tekstovi o Jurjevu trudnu hodu (velik i težak prevaljen put hodanjem koji donosi rodnost i plodnost).
Ipak, ovoj je pjesmi specifičan nastavak koji se više ne pojavljuje u kasnijim pjesmama: ljudima djecu plodio (bjrus. людзям дзеци пладзив).
To je element pretkršćanske slavenske vjerske predodžbe o ljudskoj rodnosti koja se neizostavljivo podrazumijeva! Radi se o ulomku najarhaičnijih svetih pjesama o Jarilovoj plodonosnoj moći.

Tragovi velike svetkovine, Jarilovog dana, očuvali su se u srednjoj i istočnoj Rusiji sve do 19. i 20. stoljeća, kada je zapisan. Naziv toga običaja je Jarilov dan (rus. Ярилин день) i Jarilova plješina (rus. Ярилина плешь). Izvođenje obredne šetnje uz pjesmu i ples zvalo se “pokapati Jarilovu plješinu” (rus. Ярилину плешь погребать), prilikom čega se lutka Jarilo (od stare tkanine, slame ili keramike) pokapao. Glavno obilježje mu je vrlo izražen falus te ga je ponegdje nosio starac u dronjcima u malome lijesu, a prate ga pijane babe uz opscene tužaljke

Na rijeci Oki, na humku po imenu Jarilova plješina, održavali su se navedeni ophodi, poslije kojih su ostajali samo mladi te bi se govorilo:

 “Tko je bio Jarilo? On je ljubav jako odobravao.”

U folkloru se ovaj običaj teško razlikuje od Ivana Kupale i ivanjske svetkovine te se mogu razabrati tragovi orgijastičkog kulta. Razuzdane pretkršćanske svetkovine zapisao je pisac Života Tihona Zadonskog (1763.) uz vijesti o postojanju Jarilova idola oko kojeg su one održavane. U Suzdaljskom ljetopisu spomenut je idol nazvan Jarun (rus. Ярун: “uspaljena životinja u doba parenja”, “uspaljen čovjek”). Ocrtan je istočnoslavenski kult boga Jarila, koji mlad dolazi jašući bijelog konja u bijeloj haljini, oko njega plešu djevojke te ga na kraju pokapaju stara i plješiva uz cviljenje pijanih baba.
Dolaskom kršćanstva obredi poticanja plodnosti općenito se ili potiskuju ili prilagođavaju novome svjetonazoru pa tako i običaji vezani za Jarilovo. Raspršili su se na jurjevske i ivanjske običaje (Kupala) pa i šire, s vremenom poprimajući različite vanjske utjecaje ili mijenjajući se unutar same zajednice.

Slika 2. Proslava uz krijes u Rusiji

Današnji primjeri jurjevskih običaja vrlo su raznoliki i brojni, stoga će ovdje biti navedene najistaknutije prakse:

  • Rano ustajanje (prije zore, onaj kojeg “Jura pregazi svojim kolima” bit će cijelu godinu neproduktivan i umoran, tko se rano ustaje, može vidjeti Zelenog Juru i zadobiti blagoslov i energiju)
  • Umivanje i kupanje, valjanje (u jutarnjoj jurjevskoj rosi, omaji – pjenušavoj vodi s mlinskog kola, za ljepotu i snagu, u raži i djetelini)
  • Trubljenje (trubaljkama, rukaljkama, od savijene vrbove ili ljeskove kore u obliku roga kako bi se tjerali demoni ručanjem i kvarile čini zlim vračevima, a izrađivale su se i pišće i ćurlici kojima se svrćalo, prilikom izrade bi se često bajalo)
  • Kićenje zelenilom i cvijećem (ljudi, stoke, štala, sela, prilaza dvorišta, prozora, vrata kuća, crkvi; apotropejska i plodonosna funkcija; u poganskim inicijacijama zelena je boja vode – na temelju te simbolike i sv. Ivan Krstitelj ponekad nosi zeleni ogrtač; u polja se zatiču križevi od grana za blagoslov i bolju rodnost)
  • Zeleni Juraj (osoba okićena u grane vrbe, bukve, brezovo kitje, nosi mač i veliku trnavku od šipka, pleše poskakujući poput medvjeda, prate ga mladići, jurjaši, kitama granja i jednom mladom brezom okićenom maramom i šarenim papirima ili okićenom šarenom granom ili motkom na koju je nataknuta jabuka, ponekad isto okićeni zelenilom, a za zelenog Juru se traži meso, vino, pogače, masti, soli, jaja, kruha, mlijeko; svatko u selu sa Zelenog Jurja otkida grančicu i čuva ju kako bi zadržali blagoslove)
  • Blagoslovi, procesije, hodočasća (odnosno nošenje sakralnog predmeta, često križa [npr. križ od biljaka magijskih moći] na čelu povorke ljudi za blagoslov kroz polja, crkvu, selo, brda, groblja; blagoslivljala se stoka, pa i ljekovito nabrano bilje te sol; traži se posebna zaštita protiv munje, groma, grada, bolesti, zla općenito)
  • Škropljenje (svećenik, domaćin, ukućan  grančicom hrasta, bora ili jele prskaju blagoslovljenom vodokrsnom vodom osobe, stvari, domove, štale, dvorišta, vrtove, polja, košnice, stoku u svrhu pročišćenja i zaštite od demona, vještica, vukova, zmija)
  • Sicanje, križićanje (tetoviranje smjesom uglja, meda, mlijeka za zaštitu, označavanje vjerske pripadnosti ili zbog uljepšavanja ili tradicije)
  • Jurjevski krijesovi, ognji (oko kojih se pjeva kao da ih je zapalio sv. Juraj; plešu se kola i plesovi, pepeo i ugalj krijesa apotropejske su uloge, vijenci od kopriva bacaju se u vatru u istu zaštitnu svrhu, stoka se tjera pored njih za zaštitu i blagoslov)
  • Dan pastira (kićenje i blagoslov stoke biljem i vijencima [vjenčanje stoke], paljenje očisne vatre, plesanje kola oko vatre i na ledini, gozbe, pucanje preko štale, buka i pjevanje kako bi se odagnalo zlo, rezbarenje pastirskih štapova, ponegdje zabrana ispaše na Jurjevo zbog probuđenih zlih duhova i zmija, ali obilaženje cijelog sela sa stokom za blagoslov, Jurjevo se smatralo novom godinom za životinje pa se prema tome danu računala njihova starost)
  • Ljubavna proricanja (sađenje biljaka i proricanje iz njihova rasta)
  • Ljuljanje mladeži (uže od pređe, ovčje vune vezano za granu u funkciji ljuljačke na kojoj bi se ljuljale djevojke i djeca za zdravlje i ljubav)

Slika 3. Ilustracija rukaljke
Izvor: Gavazzi, M.: Godina dana hrvatskih običaja, II. Oko Božića (1939.)

 


◆ 
Mit o Jarilovom hodu

Priroda u kojoj se čovjek nalazi veličanstvene je snage i ljepote. Ona je čovjekov početak i kraj te čovjek sam. Ujedno mu je prva i najpoznatija, ali i u potpunosti strana, neobjašnjiva, beskrajna i magična.  Kao takva mu daje inspiraciju za mitsko poimanje svijeta – čvrsto strukturiranu i logičku predaju kojom se opisuje funkcioniranje božanske i ljudske ravni te njihov odnos prije početka, u tijeku, i poslije svršetka vremena u ustrojstvu pripadnoga svijeta. 

Ali, mit sam za sebe nema potpuni smisao. On je sveti obredni tekst koji se u obredu pripovijeda uz obredni čin. Svetom formulom u obliku uređenog govora i pjesme, uz propisane obredne radnje, oponašaju se događanja i sveto uređenje kaosa (stvaranja) u Pradobu o kojima mit govori. Mit tek tada ispunjava svoju osnovnu ulogu: osigurava i obnavlja red u svijetu. Cjelokupni je obred s mitom, međutim, za čovjeka jamčio i opstojanje u kriznim trenucima (prelasci iz jednog u drugo stanje, vrijeme, mjesto). Obredom se omogućavala mitom objašnjena religijsko-moralna, zaštitna te gospodarska funkcija.

Slika 4. Prikaz simbola Jarila u bjeloruskom tradicionalnom vezu
Izvor: M.C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

U slavenskih se naroda nekad vjerovalo da se godišnjim obredom podupire plodnost, rodnost i buđenje prirode te osigurava održavanje života i tijek našeg vremena. Njegove je tragove moguće tražiti u predajnim običajima i usmenoj književnosti u kojih su se, unatoč neminovnoj nepovratnoj promjeni, oni očuvali. Tako je i Jarilov mitski dolazak (hod), kojim napokon započinje nov ciklus rodnosti i plodnosti,  u pučkoj predaji i slavlju još i danas među najživljim tragovima starovjerja.

Pomoću tih tekstova R. Katičić rekonstruirao je izvorni praslavenski obredni tekst o Jarilovom dolasku:

Kǫda Jarylo hoditь, tǫda pol’e roditь. 

 Zelenъ Jarylo jьz daleka pǫti,
trudьna jego hoda po pol’u.
Hoditъ Jarylo, t’ud’ь t’ud’inь, po mostu,
most’ъ gybajetь sę (lomajetь sę)… 

 Jьz podъ desny ję nogy voda, gręzь žьmetь sę,
do kolěna bolto, do ormene voda,
jьz podъ lěvy ję nogy ognь sъ jьskrami letitь,
pǫt jestь suhъ, poršьnъ. 

 Došьdlъ jestь Jarylo jьz za lǫga zelena jego,
jьz za mor’a krъvava jego, doneslъ jestь sъdorvьja.
Ne dajte Jarylu dъlgo stati perdъ svojimi světly vorty,
bolto toptati, červьję tъrgati. 

 Jarylo jestь červьję po borzdamъ,
jьzьralъ, jemu červьji sǫtь ǫtli.
Tǫda doidetь moldъ Jarylo, voditъ hъrtъ i sokolъ. 

Jarylo pusti hъrtъ za kunojǫ.
Jarylo pusti sokolъ za žъltojǫ lysicǫ.
Jarylu sokolъ vedetь děvojьkǫ.
Vьlci sǫtь Jarylovi hъrti. 

 Jarylo jadetь na zelenějemь koni.
Jarylo zmьji mьčemь golvǫ sěčetь. 

 Čęsty, gǫsty sǫtь na nebese gvězdy,
čęsty, gǫšty sǫtь na pol’i snopi.
Širokъ,vysokъ jestь na nebese měsęcь,
šir’i, vyši sǫtь u mǫža stezi. 

 ” Kuda Jarilo hoda, tuda polje rađa.
Zeleni Jarilo s daleka puta, trudnoga hoda po polju.
Hoda Jarilo, tuđ tuđinac, po mostu, most se giba, lomi…

 Pod desnom mu je nogom voda, mulj se ižima, do koljena blato, do ramena voda,
pod lijevom mu je nogom oganj koji iskrama leti, put je suh i prašan.

Došao je Jarilo iza zelenoga luga,
iza mora krvavoga, donio je zdravlja.
Ne dajte Jarilu dugo stajati pred svojim svijetlim vratima, blato gaziti, cipele trgati. 

 Jarilo je poderao cipele po brazdama, njemu su se cipele raspale.
Tuda dolazi mladi Jarilo, vodi hrta i sokola.
Jarilo pušta hrta za kunom.
Jarilo pušta sokola za žutom lisicom.
Jarilu sokol ugleda djevojku.
Vuci su Jarilovi hrtovi.

 Jarilo jaše na zelenom konju.
Jarilo zmiji mačem glavu siječe.

 Češće su i gušće na nebesima zvijezde,
češći su i gušći na polju snopovi.
Širok je, visok na nebesima mjesec,
šira su i viša u muža stegna. ”

◆◆◆

Svoj hod kroz godinu Jarilo započinje na Prvi dan, Velikdan (pisan, crven) kada se priroda budi, a pokapa hladna, nemilosrdna zimska Morana. Time nastupa proljeće i mlada Mara. Svi su sveti ognji, kućne vatre, obnovljeni. Život ponovo ima žareći potencijal.

 No taj se potencijal ne ostvaruje sve do zelena Jarilova, vremena kada se novi život napokon začima usred slavlja plodnosti i rodnosti. Jarilo tada nastavlja svoj hod, kada zlatnim ključem otvara vrata Vireja, Velesova dvora, u kojem je cijelu zimu bilo zaključano zelenilo i rosica. Tek su tada živototvorne polarnosti dovoljno zrele i jareće. One se više ne dozivaju preko nepremostive duboke vode, kao što su se iz svojih svijetova dozivali Jarilo i Mara na Gromnicu, već pod svaku cijenu grabe jedne prema drugima. 

Taj je životni zov toliko jarolik da i sam Jarilo Velesu siječe glavu, ruši most, odnosno polježe cijelo drvo života da bi došao u svadbu svojoj Mari. Jednom je nogom još u Velesovoj močvari, a drugom u Perunovom živom ognju, spajajući najbolje od oba svijeta. 

On dolazi zvjerolik, preko mora, nalikujući na kakvoga divljeg stvora. Ipak ga je odgojila najveća zvijer od svih, čiju je stoku čuvao trčeći crnim šumama. Jarilo dolazi kao lovac čiji su lovački psi sami vukovi i vučice. Plijen, pa i mladu mu donose snažni i mudri sokolovi. Na glavi mu je kunina kapa, a u ruci mač.

Kuda on hodi, tuda polje rodi. Donosi zdravlja i veselja, češće i gušće zvijezde na nebu, češće i gušće snopove na polju. Mitska se zbivanja vezana za Jarilovo u folkloru preklapaju i s Ivanjskima, no sada se svatovi još ne okupljaju, već bude i spremaju. Jarilo se zaustavlja pred Perunovim vratima jer će tek na Kupalu u nebeskim vrtovima izrasti zlatno svadbeno ruho i Mara postati njegovom ženom.


Slika 5.
 
Shema Jarilova hoda kroz godinu sa simboličnim bojama.
Izvor: Belaj, V.: Hod kroz godinu (2007.)

Na Velikdan Jarilo svoj hod započinje u Vireju (*vyrъjъ) (crvena boja), prelaskom preko mora (*morĕ) na Jarilovo (zelena boja) on dolazi kroz ozelenjen lug (*lǫgъ) u polje (*pol’e), a potom na Kupalu (žuta boja) ulazi kroz vrata Zlatnoga dvora (*dvorъ) i ulazi u sam Marin dom (*domъ), nakon čega se svadba održava u lugu, gdje je i bračna postelja. 

 

Tǫda doidetь moldъ Jarylo, voditъ hъrtъ i sokolъ

Jarilo na svoj dan, jednom godišnje, dolazi trudnim hodom dalekim putem na svoju svadbu. Kao mlad junak prvo dolazi pod Drvo svijeta, u Lug, te tamo zatječe djevojku koja se više obazire na svoj dom i braću, nego na njega, očito ga ne prepoznajući kao jednog od njih:

“ Ide Mara na vodicu, Ivo za njom na konjicu, lijepoj Mari govorio:
– Dočekaj me, dušo Mare! Imam s tobom govoriti.
Govori mu lijepa Mare:
– Ne mogu te dočekati. U dvoru mi devet braće, a deseti u djevojke.”

Mara je njegova buduća mlada te je na vodi, a uz nju su i kuna i lisica, životinje skupocjena krzna. Jarilo joj u pjesmama od ulovljene kune radi bundu koja je simbol ženidbe. Od kune je sačinjena i kapa što je jedan od glavnih Jarilovih atributa.

U litavskim narodnim pjesmama on se spominje kao golem lik na konju čije ostruge sjaje kroz šumu, a kapa prekriva svo drveće i svijet. Pod njegovom kapom raste ječam i raž:

 “Bratac je sjedio na konju, kapu od kunovine je nosio.”

“Hej, Ivice, Božji sine, kako ti je samo velik konj! Kroz grmlje sjaju ostruge, pri vrhu drveća kapa.”

“Hej, Ivice, Božji sine, kako ti je samo gusta kapa! Pod tvojom kapom izrastao mi je ječam, raž!”

“Hej, Ivice, Božji sine, kako ti je samo široka kapa. Sav široki svijet pod suncem ispod tvoje je kape.”

Slika 6. Prikaz simbola Jarila u bjeloruskom tradicionalnom vezu
Izvor: M. C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

On se u pjesmama pojavljuje kao lovac te sa sobom dovodi lovne životinje, hrta i sokola. Hrta pušta za kunicom, sokola za lisicom, a sam junak lovi djevojku. U nekim pjesmama on nema hrta, već četiri sokola, od kojih jedan donosi prelijepu gospođicu:

“Перший сокіл полинув в виноград,
а другий сокіл полинув на Дунай,
а третий сокіл полинув на чисте поде,
а четвертий сокіл полинув під небеса.
З винограду летить, куропату несе,
з Дунаю лине, срібний перстень несе,
з чиста поля лине, стадного коня жене,
з під небес лине, красную панну веде.”

“Prvi je sokol poletio u vinograd, a drugi je sokol poletio na Dunav, a treći je sokol poletio na ravno polje, a četvrti je sokol poletio pod nebesa.
Iz vinograda lijeće, jarebicu nosi, s Dunava leti, srebrni prsten nosi, iz ravnoga polja leti, konja od stada goni, iz podnebesja leti, prelijepu gospođicu vodi.”

Osim što su njegove lovne životinje sokoli, to su i hrti.
Iz bjeloruske usmene predaje saznaje se da je Jarilo gospodar vukova, te su njegovi hrti zapravo vukovi:

“Святый храбрый Ягорий,… змани своих трох хортов охатников, вовков и вовчиц и вовчанят.”

“Sveti hrabri Jegorije, … skupi svoja tri hrta lovca, vukove i vučice i vučiće.” 

U zagovorima protiv napada vukova ljudi i vračevi često su mu se zato izravno obraćali.
U sklopu jurjevskih običaja je i zaštita stoke od vukova:

 “после Юрья нечего бояцца, бо Юры едзець на сивым коне, зуби войком замыкаець.”

“Poslije Jurja nema se čega bojati jer Juraj jaši na sivom konju, zube vukovima zatvara.”

Slika 7. Vjenčanje stoke (izvor)

Osim što je Juraj štitio stoku, posebno se brinuo za konje, životinje koje predstavljaju i njega samoga. U sljedećem bjeloruskom obrednom propisu nastupa djevojka obavezno odjevena u bijelo, moleći Jurja da pase konje:

 “На Ягорья, 23. апреля, бяреш хлеба-соли у белую тряпочку и нясеш на курганчек, по три разы у три боки поклонисься нё пираючись руками заклавши их назад и помолисься: -Дземньцевич-Клемньцевич, наця вам хлеб-соли, паси моих коний.”

“Na Jegorijevo, 23. travnja, uzmeš kruha i soli u bijelu krpicu i nosiš na humak, po tri puta na tri strane pokloni se i opirući se rukama, zabacivši ih nazad, pomoli se: Demenceviću-Klemenčeviću, eto vam kruha i soli, pasi moje konje.”

 


Jarylo pozoju / zmьji mьčemь golvǫ sĕčetь

Nadalje, u bjeloruskome običaju djevojka koja utjelovljuje Jarila obavezno je obučena u bijelu haljinu. Prema predaji, i Jarilo i Juraj nose bijelu haljinu te jašu bijelog konja.

Slika 8. Prikaz lika Jarila u bjeloruskom tradicionalnom vezu
Izvor: M.C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

Osim što Juraj nosi bijelu haljinu, nosi u ruci i spomenutu glavu. U jurjevskoj pjesmi iz Turopolja saznajemo čija je zapravo glava u pitanju:

 “Crna gora zeleni se, svaka majka žalosti se za jedinu čerku svoju koju mora dat pozoju.
Kad se pozoj van pokaže, sveti Juraj k njemu jaše, iz korica mač izvleče, pa pozoju glavu seče.”

 Riječ pozoj u nekim današnjim jezicima označava pojam ‘neman’, ‘zmaj’. Praslavenska riječ zojь (rus. зой) “krika (iz razvaljenih usta)” i pozojь “zijev” indoeuropskog su korjena. Jurjevska pjesma iz Svete Nedjelje kod Samobora objašnjava tko je taj pozoj. On je zmija:

“Srede mora je pećina, u pećini ljuta zmija.
Kada zmija glavu kaže, sveti Juraj sablum maše,
a kad zmija zaplivaše, on joj glavu odsekaše.
Crna gora zeleni se, svaka majka žalosti se
za jedinu kćerku svoju koju mora dat pozoju.
Svaki dan mu mora biti jedno janje i djevojka.”

Protivnik kojeg Jarilo pobjeđuje zaziva se i kao zmьja i zmьjь (“zemljani/zemljana”, “onaj/ona koji/koja puže po zemlji”) ili kao čьrtь (“onaj koji vuče brazdu”, “onaj koji ruje”).
Temeljni naziv opisanih bića bio je praslav. ǫžь (hrv. zmija).
Na ruskom sjeveru ophodnici zazivaju Jegorija (Jurja) da potjera divlje životinje (odnosno zvěrь, medvědь) iza mora, odakle je i sam došao. Prema B. Uspenskiju, Jegorjev protivnik je zmaj – zmija medvjeđe glave. Zmaj i zvijer je, naravno, Veles

Jarilovo oružje prvobitno je bilo mač (praslav. mьčь). Bjeloruski zagovori protiv ujeda zmije to i potvrđuju. Sablja postaje Jurjevim oružjem tek u 13. st. za vrijeme mongolskih provala, kada kao posuđena riječ ulazi u sve slavenske jezike. Juraj u nekim slučajevima zmaja ubija kopljem, koje je u tekstovnu predaju moglo ući pod utjecajem kršćanske svetačke legende i ikonografije gdje se sv. Juraj prikazuje kako kopljem ubija zmaja.
U jednome bjeloruskom zagovoru protiv ujeda zmije, vrač se prijeti zmijama:

 “… будзя ехаць святый Юрый и Микола, будзя вас собираць и меччу головы отсекаць.”

“… jašit će sveti Juraj i Mikola, skupljat će vas i mačem glave odsijecati.”

Vrač u nešto drugačijem zagovoru govori zmijama sljedeće: 

“… будзя ехаць святый Юрый – Ягорый на сивяньким конику, с чарвоной протасэей, будзя вас собираць, усим меччу головы сымаць.”

“… jašit će sveti Juraj-Jegorije na sivom konju, s crvenim pokrovom, skupljat će vas, svima mačem glave skidati.”

Slika 9. Prikaz lika Jarila u ruskom tradicionalnom vezu

◆  Jarylo jadetь na bělě jemь koni

U bijeloruskim zagovorima za zaštitu stoke od vukova spominje se Jurjev dolazak na bijelom konju, u bijeloj haljini:

“присазець святый Юрий и Ягорий на белом кони .”
“Dojašit će sveti Juraj i Jegorije na bijelom konju.”

“вот выезжал святой Ягорий на сваем белым коники.”
“Eto, izjašio je sveti Jegorije na svojem bijelom konjiću.”

“святый Юрий – Ягорий храбрый на белом кони.”
“Sveti Juraj-Jegorije hrabri na bijelom konju.” 

Jurjev konj u drugim predajama može biti i sivo-bijel (“zelen”, odnosno mlad, baš kao i Juraj), siv, pa i zlatan. Juraj u predaji jaše konja, no u pjesmama se opisuje kako svejedno hoda. On je zapravo i sam konj. Konjoliki će mladoženja napretkom mitskog godišnjeg događanja na koncu, zbog nevjere, biti ubijen i raskomadan. Konjska je žrtva zapravo indoeuropskog porijekla te je bila neophodna za stvaranje i plodnost svijeta.

 Tek kada Juraj ubije zmaja, počinje svirka i pjesma:

 “Kad pozoja umorio, sve djevojke okupio,
sve muzike zasvirale, sve djevojke zaplesale.”

I djevojke i Mara dotad čekaju:

“Ivina me potvorila majka
Da sam Ivi čine učinila.
Nisam, majko, živ mi Ivo bio,
Ama mu ih mislim učiniti.
Pričekaj me do Jurjeva dana,
Dok izajdem na polje zeleno
I izvedem svoje drugarice
I uhvatim kolo na livadi…”

No, nije samo pozoj, Veles, zvijer. Zvjerski je i “tuđi svijet” odnosno tuđi rod kojemu prilikom svadbe dolazi mlada. U ruskim svadbenim običajima medvjed (rus. медведь) i medvjedica (rus. медведица) nazivi su za mladoženju i nevjestu, uvijek s gledišta roda kojemu ne pripadaju. Obredno se i svekrva izjednačuje s medvjedicom, dok se svekrva i nevjesta, jedna s gledišta druge, izjednačuju i sa zmijom (rus. змея).
U nekim ruskim pjesmama nevjesta moli oca ili brata da ode u šumu i odande dovede ljutu zvijer kojom se mladoženja straši i tjera, a ponegdje je i sam mladoženja zvjerski tuđin:

“Он заскочил по-скотинному, заглядел по завериному.
Не умёт чуж-чуженин вдоль по терему пройтись, с людьми слова-то молвити, да ниско стать-пок.”

“Skočio je po skotski, pogledao je po zvjerski. Ne umije tuđ
tuđin dolje po trijemu prošetati se, s ljudima riječ progovoriti, nisko stati i pokloniti se.”

Kada se u proljeće božanski mladoženja vrati iz Tuđine, od Velesa iza mora, on je sam tuđinac.
Dolazi na svadbu sa svojom sestrom Moranom, odnosno Marom.
Ljudima polje i lug čini njihovima – plodnima i korisnima, ali tek kada se vjenčaju tuđinov sin i naša djevojka.
Jer zimi su lug i polje zvjerska mjesta, koja se svadbom (*svojatьbom) pitome i svojataju u naš svijet. Život se ponovo slavi, zmaju je odsječena glava.
Sve se to događa nakon njegova teška i duga puta iz Vireja kroz blato, vodu, prašinu.


Slika 10. Jurjevsko kolo (izvor)

Hodi Jarilo, pod desnom nogom voda, pod lijevom oganj

 “Sveti Šent-Juri poterka na duri; ma jeno hlačo zeleno, jeno rudečo.”

“Sveti Šent-Jurij kuca na vrata; jednu hlačicu ima zelenu, drugu crvenu.”

Boja Jurjevih nogavica zapravo simbolizira njegov hod. Smjenom boja (zeleno-crveno) njegovih koraka se opisuje i izmjena svetkovina i “hodgodine u mnogim narodnim pjesmama: 

“Pisan Vuzem prošao, zelen Juraj došao. ”

Vuzem ili Uskrs karakterizira oznaka pisan, baš kao i pisanica, pisano uskršnje jaje (rus. красное яйцо, ‘svečano ukrašeno jaje’) za koje se podrazumijeva crvena apotropejska boja. Crvena pisanica atribuira ovaj blagdan, a poveznicu potvrđuje bjeloruska ophodna pjesma:

 “Свято Вяличко з красным яечком, старым и малым яечки качаць, яечки качаць, святцай провожаць. А гэто святцо одзин разочык у годочык. Святы Юрьры по лугу ходзиць, по лугу ходзиць, кони пасець. Каб были добры да побрыкивали.”

“Sveti Uskrs s crvenim jajcem, stari i mladi jajca kotrljaju, jajca kotrljaju, svetak provode. A taj je svetak jedan put u godini. Sveti Juraj po livadi hodi, konje pase. Da bi bili dobri i razigrani.”

Slika 11. Prikaz simbola Jarila u bjeloruskom tradicionalnom vezu
Izvor: M. C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

Juraj dolazi kao mladoženja, također koračajući, svojoj Mari, i to preko preko kalinova mosta (od maline). Još u vrijeme Gromnice u istočnoslavenskom pjesništvu pjeva se o Marinoj želji da pomogne svojem dragom da joj dođe. On se nalazi daleko od nje, s one strane, preko rijeke duboke, i ne može prijeći jer je mostić (prijelaz nalik grani ili drvenom trupcu) još pretanak. Rijeka, šuplja voda, je nabujala i potopila sve nizine, sve do strmih rubova. Dakle, prije Jurjeva se pjevalo:

“Через реченьку мосточек намощу,
Намощу мосты калиновые,
Перемосточки малиновые.”

“Kroz rječicu mostić postavit ću,
postavit’ mostove zovine,
mostiće malene od maline.”

Druga pjesma pojašnjava:

“Maruška se dosjetila
i pomostila mostove
iz kalinova pruća,
odgonetnula zagonetke.”

Mara, Morana, Maruška ili Molodka Jarilova (Molodčeva) je osamljena mlada i istoimena pjesma pjevana za vrijeme gromničke svetkovine. Iz najčešćih stihova doznaje se što se događa nedugo prije Jarilova kulminacijskog hoda preko kalinova mosta na Jarilovo:

 “Молодка, молодка молоденькая, Головка твоя победненькая.
Не с кем мне, молодке, ночку ночевать,
Лягу спать одна, без мила дружка.
Без мила дружка берет грусть-тоска,
Грусть-тоска берет, далеко милый живет.
Ой, далече-далеко; на той стороне,
На той стороне, не близко ко мне.
Ходит милый мой тою стороной,
Машет мой милой правою рукой.
Ручкой правою, шляпой черною:
— Перейди, сударушка, на мою сторону!
Рада б перешла, переходу не нашла,
Жердочка тонка, речка глубока. 

Жердочка тонка, речка глубока,
В этой во реке купался бобер.
Купался, купался, не выкупался,
Не выкупался, а весь вымарался.
На горку всходил, оглядывался,
Оглядывался, не свищет ли кто?
Не свищет ли кто? Не ищет ли что?
Охотнички свищут, черного бобра ищут.
Хотят бобра бить, хотят ушибить,
Кунью шубу сшить, бобром обложить.”

“Mlada, mlada Mladice,
Glavica tvoja je pobjednička.
-Nemam s kime, mladiću, noć prenoćiti,
Leći ću sama spavati, bez milog druga.
Bez milog druga tuga me obuzima,
tuga obuzima, daleko mili živi.
Oj, daleko, daleko; na toj strani,
na toj strani, nije meni blizu.
Hoda mili moj tom stranom,
maše moj mili desnom rukom,
Desnom rukom, crnim šeširom:
-Prijeđi, gospođice, na moju stranu!
-Rado bih prešla, ali prijelaz nisam našla,
grančica je tanka, rijeka je duboka. 

Grančica je tanka, rijeka je duboka,
u toj rijeci kupa se dabar.
Kupao se, kupao, a ne okupao.
ne okupao, ne očistio.
Na goru je izašao, ogledava se,
Ogledava, ne zviždi li tko?
Ne zviždi li tko? Ne traži li što?
Zavijaju psi, traže crnog dabra.
Žele dabra ubiti, žele ga prebiti.
Od kune krzneni kaput sašiti, dabrom ogrnuti,
od kune krzneni kaput sašiti, dabrom ogrnuti.”

U pjesmi je spomenut dabar, koji je baš kao i Jarilo zapeo u vodi i blatu. Jarilo za vrijeme Gromnice naprosto još nije dovoljno snažan da izađe iz Velesovih vlažnih virovitih dvora, da oslobodi ključajuću vodu.


Slika 12. Jurjevo u Črnomlju, 1938. (izvor)

No, u jednoj je jurjevskoj ruskoj pjesmi vidljivo njegovo tumaranje zelenim livadama i travkama, potraga za putom, što nagovještava njegovu rastuću i snagu pa i konačan prijelaz putem, odnosno preko mosta (pojmovi put i most imaju zajednički indoeuropski korijen *pont-i-s, što znači “hodati po močvarnom zemljištu”):

“Молодой-он холостой,
В зеленых лугах гулял,
Много травочки примял,
Примял, примял да притоптал,
Путь-дороженьку искал.
Искал, искал, не нашел, Сам заплакал да пошел
Ко любезной во гости.”

“Mlad on, lud,
Po zelenim livadama šetao,
Mnoge travke pogazio,
Pogazio, pogazio i istapkao,
Put-cesticu traži.
Tražio, tražio, nije ju našao,
Sam zaplakao, jer je krenuo
 Ljubljenoj u posjetu.” 

Na Jarilovo se situacija bitno mijenja. On se probija jednom nogom gazeći kroz blato i vodu do ramena, a drugom je već na suhom i prašnom putu, te mu je ispod te noge iskreći oganj. 

“Идёт-то ведь чуж-чуженин
по мостоцьку калинову. –
Калин мост выгибаитце,
калины-те ломаютце.

Из-под правой-от ноженьки
вода-грезь выжимаитце,
из-под левой-от ноженьки
огонь с искрам вылетывает”

“Ide pak to tuđi tuđinac po mostiću kalinovu. –
 Kalinov se most sagiba, kaline se lome.

 Ispod desne noge voda se i mulj ižima,
ispod lijeve noge oganj s iskrama izliječe.” 

Od siline Jarilova hoda lomi se kalinov most. Most i ne mora biti kalinov, u pričama on biva načinjen od svibovine, kovan ili okićen biserjem, zlatom i srebrom. Preko njega prolaze božanski svatovi i božanski mladoženja prilikom čega se most njiše, zvoni, svija i lomi. Taj je prizor dobro potvrđen u usmenoj predaji slavenskih naroda. Mitski smisao Jarilova hoda po mostu napokon otkriva ruska poslovica:

“Когда свет зародился, тогда дуб повалился и теперь лежит. Дорога лежит.”

“Kada se svijet zametnuo, tada se dub povalio, i sada leži. Leži put.

Povaljen dub što leži je deblo Drva svijeta. Jarilo, božanski posrednik, hoda od korijena i Velesova luga, iz močvare, preko povaljenog debla, do krošnje, suhe (zlatne) grane Perunova dvora gdje je nevjesta. Taj put je zapravo međusvjetovni most

Kada korača, jednom nogom gazi u blato, vodu, zemlju u kojem uspijeva zelenilo mahovine, alga i trave. Ispod druge noge, na suhome, izbija oganj, iskre i crven žar.
Jarilovo koračanje zeleno-crvenog ritma smjena je dvaju vrsta zemljišta: blatnoga (praslav. bolto), močvarnoga, niskoga i vlažnoga (praslav. orkyta): mahovine (praslav. mьhь); te suhog povišenog s karakterističnom vegetacijom (praslav. borь) po kojem kasnije drvo što raste na takvu zemljištu dobiva ime (bor). Istom analogijom po praslav. orkyta ime dobiva drvo rakita. 

Jarilo zapravo hoda između dva svijeta, i to božanska. Naime, vlažna zelena orkyta pripada Velesu, a suh crven borь Perunu. Jarilo povezuje sve što je suprotstavljeno, on je posrednik.
On zlatnim ključem otvara vrata zemlje koja su zelenilo i plodnost prirode čuvala u Vireju, pušta za lug i polje živototvornu rosu. Zeleni se još od zime suh lug i polje te tjeraju mladice i trava.


Slika 13. Prikaz simbola Jarila u bjeloruskom tradicionalnom vezu
Izvor: M. C. Kacar: Bjeloruski ornament (1996.)

Došьdlъ jestь Jarylo jьz za lǫga zelena jego

Jurjevska ophodna pjesma iz Turopolja opisuje Jarilov dolazak u zeleni lug. Pojašnjava što mlada nevjesta Mara, koja još nije u njemu, tada čini:

 “Ovo se klanja zeleni Juraj – kirales!
Zeleni Juraj, zeleno drevce – kirales!
Zeleno drevce (v) zelenoj hali – kirales!
Zelenoj hali, jukuni kapi – kirales!
Jukuni kapi, u bačkom pasu – kirales!
U bačkom pasu, u plavi hlači – kirales!
U plavi hlači, u žutih čizmah – kirales!
Kukuvačica zakukuvala – kirales!
U jutro rano v zelenom lugu – kirales!
V zelenom lugu, na suhom drugu – kirales!
Na suhom drugu, na rakitovom – kirales!
Na rakitovom i na borovom – kirales!
To mi ni bila kukuvačica – kirales!
Već mi je bila mlada nevjesta – kirales!
Mlada nevjesta po gradu šeće – kirales!
Po gradu šeće, deverke budi – kirales!
Dever neverek kako brajenek – kirales!
Stante se gore mlade snašice – kirales!
Pak nadjelite nas djevojčice – kirales!
Nas djevojčice, zelena Jurja – kirales!
Sve su djevojke zamur otisle – kirales!
Samo ostala Mara djevojka – kirales!
Mara imala zlatu jabuku – kirales!
Puno gospode za jabuku drže – kirales!
Komu jabuka, temu djevojka – kirales!
Juri jabuka, Juri djevojka – kirales!
Jura ju tače u ra(v)no polje – kirales!
U ra(v) no polje, u crne gore – kirales!
Dajte nam dajte kaj ste kanili – kirales!
Aj zbogom, zbogom, vi dobri ljudi – kirales!
Mi vam hvalimo, aj Bog vam plati – kirales!”

◆◆◆

U zelenom lugu stoji suh drug. Drug (praslav. drǫgъ) je motka, poluga, a staronordijska riječ (koja je u potpunoj podudarnosti s drǫgъ) drangr označava deblo, štap. Litavska riječ dránga označava motku, kolac, dug štap. Suh drug je suhorek, zlatna grana Drva svijeta (arbor mundi), kako objašnjava R. Katičić. Cijeli je svijet zamišljen kao Drvo svijeta u čijem korjenju je Vyrej (podzemni svijet preminulih) – Velesov zeleni lug (orkyta, vlažno, močvarno zemljište gdje raste rakita). Deblo Drva svijeta je svijet smrtnika, a krošnja dom nebesnih bogova. U samom vrhu te krošnje nalazi se suhi drug, suhorek, odnosno suha (zlatna) grana, drǫgъ, ujedno i motka što drži nebeski svod od rušenja na zemlju.
U jednoj se Turopoljskoj ophodničkoj pjesmi opisuje ta suha grana, ona koja se nije oklenula, zazelenila, na njoj sjede gospoda i gospon Bog:

“Stara majko, hvaljen budi Bog!
Nastalo je novo leto pomozi nam Bog!
Sve su kite oklenile, samo jedna ne.
Ona nije oklenila kaj zelena ni.
Na toj kiti sva gospoda i gospon Bog.

Mit o suhorku potvrđuju i ludbreški svadbeni običaji prilikom kojih se mladoženja penje na drvo, na čijoj najvišoj grani, suhorku, visi vijenac ili mladin rubac. On taj vijenac ili rubac simbolično dohvaća i spušta, kao što se sa zlatne grane spušta Mara na svadbu u zelenom lugu. Mara je kukavica koja je zakukuvala, odnosno probudila deverke (djeveruše) i Velesovu rakitu i Perunov bor.
Kao što kliče i nevjesta, mladoj rodnoj i plodnoj prirodi kliču i ljudi, kao u navedenoj pjesmi svaki stih završavajući s kirales. Izvorno, kao što je vidljivo u nekim pjesmama (npr. turopoljskim), pjevalo se tira les, što znači “pupa ljeska” ili “pupa šuma”. Taj se pripjev pokušao s vremenom ublažiti liturgijskim zazivom Kyrie eleison, koji je u narodu postao kompromis, prvotno kao usklik kirjelejs, a na kraju kirales

Mara, nevjesta, kukuvačica, šeće po gradu koji se nalazi na zlatnoj grani. Taj grad, praslav. gordъ – ‘plot’, ‘drvena ograda’ je vrt. Nekada je i u hrvatskom jeziku riječ ‘grad’ označavala ograđen vrt. O tome govori pjesma iz Plešivica kraj Severina na Kupi:

“Mal mi je vertec ograjen, pun mi je rožic nasajen.
Po njem se šeće Marica, nju so se rože klanjale.”

◆◆◆

Mara ponekad obilazi zdenac svoje majke Mokoši. Gazdarica otvara i zatvara vrata nebeskog dvora iz kojeg put vodi u vlagu i vodu te vrela skrivena u šašu. Taj zdenac zlata, srebra i živototvorne vode, što se oslobađa na Velikdan, u nekim je predajama u gradu. Izvor je obilja i bogatstva za nadolazeću godinu, kao i božansku svadbu Jurja i Mare. Motiv vrela ključajućeg zlata ili srebra povezan je sa zlatnim ključem kojim su u konačnici otvorena vrata proljeća, tople rose, rodnosti i plodnosti, za što, prema R. Katičiću, potvrda stoji u baltoslavenskoj i slavenskoj predaji, zajedno sa podudarnostima u germanskoj.
Ključeve Jurju na Velju noć/ Velikdan daje Morana, odnosno Smrtolka, Smrtna nedjelja (4. korizmena), ponegdje i Mokoš, kada se lutka Morane što predstavlja zimu spaljuje, zakapa ili komada, čime se označava kraj zime i početak proljeća. Juraj će tim ključevima otvoriti vrata vlažnog podzemlja. O tome govori češka jurjevska pjesma:

 “Smrtna nedjeljo, kamo si ključeve djela?
Ja sam ih dala svetomu Jurju.
Sveti Juraj ustaje, Zemlju otključava
Da bi trava rasla, Trava zelena, Cvjetak crveni.”

 Osim što je ključ zlatan, zlatna je i božanska jabuka. Njime se otvaraju vrata plodnosti i rodnosti koja se pušta na polja, a jabukom se ista potom u njih zatače.

 

Slika 14. Jurjaši uz ručanje traže dar za Zelenog Juru u pratnji (izvor)

◆  Jabuka se tače

 Temeljni srokovi hoditi-ploditi, hoditi-roditi i pol’e prisutni su i u recentnijim pjesmama,  primjerice iz koprivničke Podravine:  

 “Potoči nam, gazda, jabuku vu to naše polje široko, da bi nam polje rodilo, zlatnom pšenicom plodilo.”

 Jabuka se zapravo tače (teče, kotrlja) u polje za plodnost (upravo kotrljanje jabuke potiče plodnost), što se može zaključiti i iz jurjaških ophodnih stihova koji opisuju svetu svadbu:

 “Mara imala zlatu jabuku – kirales!
Puno gospode za jabuku drže – kirales!
Komu jabuka, temu djevojka – kirales!
Juri jabuka, Juri djevojka – kirales!
Jura ju tače u ra(v)no polje – kirales!
U ra(v)no polje, u crne gore – kirales!”

Jabuka se ne tače samo u polje, već i u crnu goru i u djevojaštvo. Višeznačna je. Ona je simbol ljubavi među mladima te pristajanja na brak. Igranje, odnosno hitanje jabukom ima i seksualnu konotaciju:

 “Kada je došla mlada skraj vode, zagledala ljubčića.
Počeli su se mladi igrati, jabukom se hitati.
Počela mlada plakati, što će majki lagati.”

Njome se simbolički potvrđuju veze i izbori. Kada je zlatna, označava božansko, njegovu intervenciju, božanski grom i munju

Njome Mara na kraju odabire pravog prosca, dok sve druge, koji su se za nju borili, otpušta.

 

Slika 15. Turopoljski jurjevski krijes i kola (izvor)

Literatura:

Belaj, V.: Hod kroz godinu, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.
Gavazzi, M.: Godina dana hrvatskih običaja, II. Oko Božića, Matica hrvatska, Zagreb, 1939.
Katičić, R.: Zeleni lug, Ibis grafika d.o.o., Zagreb/Moščenička draga, 2008.
M. C. Kacar: Bjeloruski ornament, Bjeloruska enciklopedija, Minsk (1996.)

https://hrcak.srce.hr/file/171692

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *