Gromnica



“Kalandore ora, prođe zime pola. Za njom ide sveti Blaž, kaže to je laž! A sveti Šime – da je usrid zime.”
“Kalandora – zima ora, snig do mora, a u kući pola ića – pola pića.




Zima je odmakla, no do pravog buđenja prirode preostaje joj još dugih, gladnih tjedana. U okrilju slavenskog bajoslovlja, mladi Jarilo – Zeleni Juraj još je u Velesovim dvorima, “sklonjen s vodom u panj”, dok proste ljude nemilosrdno šiba Moranin bijes. On tamo prebiva do Jarilova, ili Jurjeva, kada iz vlažnog podzemlja, ili Vyreja, mjesta vječna proljeća, na sav svijet pušta i oslobađa toplu rosicu i  zelenu travicu/mladicu – odnosno zelenilo i život plodne vegetacije. 

On već za vrijeme Velikdena (odnosno posljednjeg mlađaka prije proljetne ravnodnevice, kasnije kršćanskog Uskrsa ili Vuzema) zapravo kreće u oplođivanje prirode, no još uvijek se ne “sastaje” s nama jer sadi njive, žito i pčele te se, kao što to govori jedna hrvatska jurjevska pjesma, “valja, da dobije jaja”

Kao što uvodne narodne izreke nagovještavaju o ovome, danas pučko-kršćanskome blagdanu, Gromnica se smješta na polovini puta između zimskog suncostaja i proljetne ravnodnevice. Trenutak susreta zime i proljeća obilježava se približno 2. veljače, ubrajajući se u ključne tradicionalne običaje slavenskih zemalja, ali i šire u svijetu. 

Simbolizira rastuću snagu Sunca i svjetla, buđenje prirode te čišćenje od zlih entiteta i uroka uz blagoslov stoke, polja, voda, kuća, tkalačkih stanova, djece, starijih osoba te zaštitu od udara groma i napada divljih izgladnjelih životinja, napose vukova. Izrada i blagoslov istoimene svijeće Gromnice, ili Marinske sviće (u nekim krajevima Hrvatske) apotropejskih svojstava ključan je detalj ove svetkovine.

Povijest

Gromnica kristijanizacijom slavenskih krajeva postaje Svijećnica, blagdan Prikazanja Gospodinovog te Očišćenja bl. Djevice Marije uz blagoslov svijeća kao simbola Isusa, “Svjetla svijeta”. I danas ova svetkovina ima u cilju zadobivanje božjeg blagoslova za sreću i uspjeh u nadolazećoj godini. Gromnici su korelirajući keltski Imbolc te rimske Luperkalije, kao i luksemburški Liichtmëssdag, pa čak i neke svetkovine u Kini. 

Prikazanje Gospodinovo spada u najstarije kršćanske svetkovine te najraniji zapis seže u 4. stoljeće, no na Zapad se iz uporišta u Jeruzalemu intenzivnije širi u 6. stoljeću nakon haranja Justinijanske kuge. Crkva u vrijeme pape Gelazija I. u 5. stoljeću zabranjuje prisustvovanje rimskim svetkovinama Luperkalijama, koje su po nekim znanstvenicima svojim odjecima prisutne i na hrvatskom povijesnom prostoru, te ih zamjenjuje danom sv. Valentina (14. veljače). Zatim u 6. stoljeću Justinijan I. zapovijeda pomicanje Prikazanja Gospodinovog na 2. veljače, preuzimajući tradicionalne svetkovine rastućeg svjetla i buđenja prirode.

U 5. se stoljeću spominje korištenje svijeća u procesijama, no službeno prihvaćanje svijeće i njeno blagoslivljanje seže u 10. stoljeće. Time blagdan u nekim područjima dobiva naziv Svijećnica, dok u drugima i dalje zadržava naziv Gromnica uz ostale tradicionalne nazive. Svijećnica je imala dva službena naziva, na Istoku se nazivajući Susretom Gospodnjim, a na Zapadu Purificatio s. Mariae (hrv. Marijino čišćenje). Nakon liturgijske reforme 1960. godine blagdan se ponovo naziva Prikazanje Gospodnje

Naziv svetkovine razlikuje se ovisno o području u kojem se slavi. U Hrvatskoj se naziva Kalandora ili Svijećnica (eng. Candlemas, tal. Candelora, slov. Svečnica, slvč. Svátek sviček [hrv. Festival svijeća]), Gromnica (ukr. Громниця, češ. Hromnice, bjrus. Грамніцы, Грамніца, Грамнічнік), Svitlomarinje (polj. święto Matki Bożej Gromnicznej [hrv. Sveta Marija Gromnica], bug. Пресвятая Мария Громница [hrv. Presveta Marija Gromnica], Зимна Богородица [hrv. Zimska Bogorodica], polj. Matka Boska Niedźwiedzia [hrv. Gospa od Medvjeda]), Susret ili Zimobor (rus. Стретенье, Стретенские морозы [hrv. Susretni mraz], rus. Стретенские оттепели [hrv. Susretno otapanje], bjrus. Устрэціньне [hrv. Sastanak]), Prikazanje Gospodinovo u hramu (polj. święto Ofiarowania Pańskiego).  

Slika 1. Proslava Gospe Svijećnice u selu Radom, Poljska
(Izvor)

Korelirajući Imbolc (od stir. i mbolg [hrv. u utrobi] ili stir. imb-fholc [hrv. pročistiti se]) od postupne kristijanizacije i u Irskoj u 5. st. uskoro postaje nov blagdan,  Lá Fhéile Muire na gCoinneal (hrv. Blagdan Marije od svijeća) koji se slavi 2. veljače. Dan ranije, 1. veljače, slavi se sv. Brigida, zapravo Brigida (iz praindoeuropskog korijena*bʰerǵʰ- [hrv. rast, uzdizanje]), boginja zore, domaćih životinja, mlijeka (obilja i prehranjivanja), proljeća, iscjeliteljstva. Zaštitnica je novorođenčadi, babica, ognjišta, poezije, kovača, bunara. Brigitin križ, izrađen od rogoza, u vrijeme svetkovine vješao se na vrata doma i štala u svrhu zaštite od groma, požara, zla, bolesti i gladi.

“Svetačka trojka” (ili četvorka)
i pučka meteorologija

Gromnica je u pučkoj meteorologiji mnogih naroda bila znakovita u pretkazivanju vremena. Veljača je poznata po nepredvidljivim vremenskim prilikama, a u narodnim je izrekama prisutno nepovjerenje prema njenoj prirodi, što se može iščitati u sljedećoj izreci iz Hrvatskog primorja:

 “Kandelora, zima fora (gotova), a za njom gre Sveti Blaž, koji govori da je laž, a za njim gre Sveta Kristina, koja govori da je istina.”

Općenito, navedena izreka te mnoge druge vezane za Svijećnicu napominju kako je lijepo vrijeme na taj dan nagovještaj novog udara zime, dok hladnoća, mraz i snijeg najavljuju kraj zime. Spomenuta svetačka “trojka” u izreci ubraja Svijećnicu (2. veljače), sv. Blaža ili Vlaha (3. veljače) i sv. Kristinu (13. veljače). Svijećnica drugi dan veljače opisuje sunčanim i toplim, time najavljujući kraj zime, no već sljedeći dan vrijeme je u pogoršanju – na što nas je upozorio sv. Blaž. Sv. Kristina se s time ne slaže, napominjući naglo poboljšanje vremena već idućeg dana. Ovome nepredvidljivome vremenu uzrok su nadmetanja hladne istočnoeuropske anticiklone (koje u ovom razdoblju slabe) i one sredozemne (dovode topli zrak s juga) uz opće pritjecanje jačeg Sunčevog zračenja. 

No, trojci se slijedom pridružuje možda i najznačajniji meteorološko-predviđajući spomen sv. Agate 5. veljače: 

Sveta Agata, snigom bogata.”

Naime, u Hrvatskoj i središnjoj Europi od 3. do 12. veljače stoji razdoblje tzv. zimskog europskog monsuna, odnosno prodiranje hladnog zraka polarnog porijekla. Na koncu, razdoblje stabilnog vremena dolazi s blagdanom sv. Valentina (14. veljače), o čemu također govore brojne narodne izreke. Značajan običaj koji se povezuje s poviješću Gromnice, a od velike važnosti  za pučko meteorološko predviđanje je Fašnik, Poklade ili Mesopust. On ne spada u kršćanske blagdane, a traje od 6. siječnja do početka Korizme. 

Prije nego što se tema nastavi na Fašnik, Zauze i Poklade, valja obratiti pažnju na neke osobine spomenutih svetaca u svetačkom redanju Svijećnice.

Sv. Blaž (Vlaho, lat. Blasius) kristijanizacijom preuzima lik Velesa. Dan nakon Gromnice (3. veljače) odvija se blagoslov grla, grličanje, a Vlaho je svetac zaštitnik grla. U obredu posvećenja, svećenik pristupa vjerniku s dvije svijeće dok izgovara molitvu, ili u zraku ispred grla rukom iscrtava slovo ‘‘v’’, a u hrvatskim selima u Mađarskoj svećenik prislanja svijeće svezane u slovo ‘‘v’’. U Kaločkim se obrednicima nalazi obred koji ne postoji u Rimskom obredniku, a to je blagoslov svijeća za umiruće, kao i naknadan blagoslov svijeća.

U pučkoj praksi majke posvećenu svijeću vežu trakom, nakon čega tri puta kruže oko djetetove glave. Djeci stavljaju crveni i crni konac oko vrata te ju čvrsto vežu. 

U crkvama se odvija i blagoslov jabuka. Blagoslov jabuka u Đakovu provodi se više od stotinu godina dulje od blagoslova svijeća, a obred posvećivanja jabuka identičan je obredu posvećenja svijeća, s time da se umjesto svijeća spominju jabuke te se, umjesto prislanjanja svijeće grlu, zaziva blagoslov na onoga koji će tu jabuku jesti, kao i na jabuku.

Molitva blagoslova jabuka iz Kaločkog obrednika iz 1738. godine glasi:

“Blagoslovi gospode jabuke ove, da budu spasovita pomoć plemenu ljudskom, i udieli po zazivanju imena tvoga i zagovora sv. Blaža, mučenika svoga, da koji god o njih jeli budu, spas duše i zdravlje tiela postignu.”

Nekada se na dan sv. Blaža blagoslivljao i kruh, vino te voda.

Sv. Agata (blagdan 5. veljače) bila je mučenica i zaštitnica dojilja, pastirica, tkalaca, kovača, rudara, siromašnih i gladnih, pomoćnica pri oboljenjima grudi, pomoru stoke, kod požara, nevremena, potresa, erupcije Etne (zaštitnica je Maltežana).  Bila je izvanredno lijepa žena plemićkog porijekla te je odbila poganski ženidbeni ugovor Kvintinijana, nakon čega ju on 30 dana ostavlja u javnoj kući. Nakon toga ju muči užarenim zubljama, a sv. Petar joj zacjeljuje rane. Na kraju ju ubija polaganjem na užareni ugljen i krhotine stakla, te joj reže grudi. Kult sv. Agate nastaje vrlo rano te je osobito važio kao narodni kult cijele Italije, sve do Kӧlna. I danas se njoj u čast blagoslivljaju kruhovi koji se “brinu” za zdravu stoku, a Agatine svijeće štite od požara. 

Sv. Valentin (14. veljače) je zaštitnik zaljubljenih i padavičara. Malo je poznato o životu ovoga sveca te je njegov životopis nadopunjen pričama, a iz njegova  životopisa razvio se samostalan krug legendi. Njegovo se štovanje širi od 4. stoljeća iz Rima. U Sloveniji sv. Valentin ima bolje poznato ime Zdravko. Prema starom narodnom slovenskom kalendaru on donosi ključeve korijena, stoga ga zovu “prvo proljeće ”. Baš kao i sv. Trifun, Zdravko reže prvi trs. 

Fašnik, Zauzi i (Bijele) Poklade

Folklorno kazalište seže u pretkršćansko vrijeme, a maskiranim ophodima svjedoče arheološke iskopine još iz antičko-ilirskog vremena. 

Ovaj europski godišnji običaj, u trajanju od Vodokršća ili Bogojavljenja (6. siječnja) do sedmog tjedna prije Velikdana, Vuzema ili Uskrsa (prva nedjelja nakon 14. dana mladog mjeseca počevši s 21. ožujkom), korijenima seže u davnu prošlost te su u njemu prisutni elementi istovjetni onima Luperkalija, Bakanalija, kalenda, Dionizijevog kulta i starijih agrarnih kultova. To je razdoblje prelaska zime, ljudi i Bogova u Novo leto.  U pokladno vrijeme zbiva se karnevalski mundus inversus, pri čemu se obrće društveni status pojedinca, spola, dobi, identiteta kroz maskiranje i uživljavanje u tipizirane likove poput Čoroje, Vile i Turice, bušare, čarojice te izvedbeni par Dida i Babe. Svi crni pomagači Babe (čarojice, bušari i maškare) glazbom i zabavom glasno tjeraju, između ostalog, zle duhove uz zahtijevanje darova, simboliziraju i pretke koji su došli iz zagrobnog života da slave sa živima, te se po završetku Poklada vrate natrag u podzemni svijet. Neke od tema Fašnika, Zauza i Poklada su i hipertrofirana ljudska spolnost, bestijalna i groteskna, kao i nasilje. Suštinski, radi se o obredu prijelaza pri kojem je naglašena tranzicijska, odnosno liminalna faza karakterizirana odsustvom vremenosti i socijalne strukture kroz kaos. Taj kaos je nužan kako bi u konačnici bila postignuta katarza i vraćanje redu. Poklade upravo spomenutim stanjem singularnosti omogućavaju prožimanje dvaju svjetova, ljudskog i božjeg, zbog čega je komunikacija između “njih”i “nas” potencirana. Tako je jedna od odrednica poklada i arhaična magijska manipulacija prirode, ali i čovjeka samog, jer sada on napušta svoj identitet i ego, kojega slobodno sagledava iz navedenog liminalnog prostora, dopuštajući i vlastitom nutarnjem divljaštvu i sjeni ekspresiju, intenzivnost i konačnu integraciju pomirenje vlastite zime i proljeća. 

Slika 2. Pohod bušara
(Izvor)

Pokladni junaci Čoroja, Vila i Turica arhaizmi su obreda tjeranja zime, pri čemu je Čoroja obličje arijske lisice koja utjelovljuje napastovatelja Sunca (proljeća), a konjoglavi Turica nekadašnje slavenske konjske kozmogonijske žrtve kojom se obnavlja cjelokupan svemir. Predstavnicu proljeća, Vilu, krasi cvjetni vijenac i cvjetni trokut.

Folklor dinarskog područja karakteriziraju čarojice, muškarci maskirani u žene ili životinje (vukove), što su elementi vegetacijskih obreda za plodnost s uporištem u Dionizijevom ili Bakhovom kultu.  Obučeni u staru odjeću, zaogrnuti u ovčju kožu i okićeni zvonima, čarojice su velikom bukom, koju su proizvodili zvonima, željeli protjerati demonske sile i probuditi proljeće i rodnu novu godinu. Pokladni vukovi odvijaju se u Deževicama. Vukovi nisu ni čarojice niti mačkare. Zapravo, poželjno je da ih tada nema, jer je posljednja pokladna večer samo za vukove. Na čelu im je Vučica, a na kraju Vuk. Odjeveni su u ovčju kožu, nose zvona te su im lica maskirana bojama. Vučica je nosila štap te je zapovijedala ostalima i držala ih na okupu. Oni prolaze selom glasajući se poput vukova uz zvonjavu, te na kraju propadaju uz pucanj. 

U ophodu vučara i čarojičara figura Babe slegjene (muškarac u monospolnom/maskulinom obredu preuzima odjevni kod žene: ritualni transvestizam) i Vuka hranitelja (jedan od šestorice čarojičara ga nosi na leđima, vuku je u ustima jabuka) predstavlja mlado Januarsko sunce ili Božića (Vuk hranitelj) i njegovu majku (Zaleđena baba). U obredu se ritualno traže namirnice i za Vuka i za Babu kako bi ih pomirili i zaštitili se od njihove ugroze: ubijanja stoke ili ubojite hladnoće. Za vuka se sakupljaju darovi baš kao što se sakupljaju i za pokojne, jer je vuk u mudrosti predaka čovjekov dvojnik ili alter ego. Naime, običaj vučara se ne održava samo u pokladno vrijeme, već i u trenutku ubijanja vuka uz izvođenje pjesama koje tematiziraju rođenje mladoga boga, božanstva Sunca, iz čega je moguće zaključiti da su koleda i čarojice isti obred. 

Baba se, osim s vukom, pojavljuje i kao Božja baba s jarićima na odvoju zime i ljeta. Mitem Babe i njezinim ukovima (pozajmenicima, kozlićima, jarcima petroroščićima) govori o okamenjivanju prirode za vrijeme zimskih mjeseci, odnosno stavljanju Sunca u klade. Baba slobodno hara zimom uz jariće, dok se ne odvaži istome u vrijeme proljeća. Ona izaziva Mart, nakon što je izazvala snijeg  i sjevernjak, na što joj unajmljen Februarij uzvraća još većom mjerom hladnoće, smrzavajući i nju i jariće. Postoje i legende o stijenama s kojih u proljeće kaplje voda po imenu smrznuti baba i jarci, a na nekim se prostorima zakašnjela proljetna susnježica naziva babinim jarcima

Pokladni ophodi uključuju i mundus inversus oplodnje prilikom koje Did povaljuje Babu na zemlju (često i na drva ili vinovu lozu) te joj diže noge. U manje i više lascivnim verzijama pridružuju se i pjevani stihovi:

“Namažite didu sablju / neka bolje ljubi babu.”

Tematika je očigledno arhaičnih obreda za plodnost, na koje je moguće nadovezati Crkvi kontroverzne Luperkalije, slične ophodima vučara, koje su bile supstituirane blagdanom Svijećnice. Dvanaest nagih luperca (kao i šest nagih vučara, koji selo obaraju od kuge) prolaze selom. Luperci se nazivaju i creppi (capri) – jarci, a nosili su kostime od jareće kože ritualno žrtvovanih jaraca. Jarećim su oputom udarali djevojke, koje su od živototvornih udaraca očekivale plod utrobni.

Nadalje, u samoj pokladnoj predstavi Dida i Babe, primjerice u Dugobabama, Did nosi staru, smeđu, poderanu narodnu nošnju, kaput od ovce, šešir, zvona i sablju. Slijede ga naoružani Turci. Slijede ga i svatovi koje čine nevjesta, barjaktar, djever, jengije ili cure, kum. Mladoženja je odsutan! Nevjestu glumi najljepši momak u selu. Ona je šutljiva, a kolo pleše i pjeva samo s djeverom. Barjaktar nosi visoko jablanovo stablo okićeno crvenim jabukama, orasima, narančama. Oponiraju im mačkare, ljudi raznih zanimanja, “cigani” i Baba koja pepelom posipa sve na koje nailazi, te tako čisti put povorci. Ujutro prvi kreću Turci te trubač koji rogom najavljuje mačkare koje dolaze do svake kuće, no ulazi samo Baba s metlom u torbi kojom razmeće pepeo iz peći ukućana (ako ga ima). U Planjanima kod Unešića, upravo Nevjesta nosi metlu te mete dvorište i kuću mještana. Ako netko ne bi darovao mladence onda im kuću zalužuje ili posipa napepeljena Baba što nosi preslicu i vreteno. 

Nevjesta se upoznaje sa zaovama, stričevima, strinama, zetovima. Pokladnja baba se, kako opisuje Luka Ilić Oriovčanin, odlikovala od svih maškara. Ona je lutka napravljena od ženske rubine punjene slamom  da sliči na čovječansku sliku. Umjesto glave stavila bi se tikva, na kojoj bi oči i zube izdubili, a u sredini je bio drveni kolac. Vozila se u kolima koje je vukao najslabiji konj u selu. Babu su pratili dvorjanici: jedan je jahao na konju i puhao u rog, drugi ga je vodio, a dva ili tri tjerali su ga kandžijama, udarajući u babu, a ne u konja. Tako su hodali kroz sela. Ujutro na Čistu srijedu babu bi odvezli izvan sela i uz oplakivanje i jadikovanje ju zakopali. No, ovaj običaj već zalazi u vrijeme Pusta (sedam ili osam tjedana prije Uskrsa) na kraju Poklada. Sličan običaj se događa i u Visokoj, na Hvaru, gdje se spaljuje Krnjo – Ladro.

U Hrasnom, prema svećeničkim izvješćima, Mlade su izvodile razne nepodopštine, čemu svjedoče i priče starijih. Grlile su se i ljubile s muškarcima na koje su nailazile te su ih nepristojno zadirkivale. Što su raskalašenije vladale, to ih je muška čeljad smatrala valjanijima. U duvanjskom kraju poznat je bio ophod Bilih vila. Djevojke ili mlađe žene oblačile bi svečane haljine, licem prekrivenim koprenom. Vođa im je bio muškarac u svečanoj narodnoj nošnji. Uz pjesmu su zalazile u kuće mještana i zadirkivale momke. Na Korčuli su se organizirale bale i trganje naranča. Mladići i djevojke su se tada družili, a stari su običavali reći: 

“Što pokladi oprave, to rusalji obave”. 

Odnosno, kroz poklade se rađala ljubav, a na Rusalje (Duhove) se odvijala ženidba. 

U povorkama je često i Đavao s rogovima, obučen u teleće krzno i nosi crveni trozub kojim razbacuje praške (drva) i juri djecu. Nakon dobivenih darova svatovi bi se pjesmom zahvaljivali. Na kraju dana odlazili su na počinak i sljedeća dva dana istovjetno nastavljali ophode. Nastojalo se sve kuće obići do zalaska sunca, jer se vjerovalo da u pokladnim noćima hodaju vještice. Tada je svaki domaćin blagoslovljenom vodom škropio kuću, štalu, dvorište, polja. Kad bi se tako završile poklade prestajao je strah od vidurina i vještica. 

Prostor Vijaka karakterizira pokladna igra Žuta žaba na Pokladni utorak. Lože se dva krijesa oko kojih povorku igraju Vijačko kolo te se pjevaju pjesme poput: 

“Platno bijeli žuta žaba
u potoku na kamenu
njoj dolazi rak na konju.
Oj punice, žuta žabo,
osnuj meni jedne gaće
od tog platna bijeloga.

Hajd’ otale’ crni đavle,
dosta sam ti osnovala,
i još više kćerku dala.
Čudnu si mi sreću dala:
nit’ u kući kućanica
nit’ na njivi žetelica
priko kuća priskakuša
i na vrata izviruša
a na ljude kezi zube! 

Što si nam se zamračila Zvijezdo
Što si nam se zamračila Zvijezdo, 
Vijaka je od starina gnijezdo.

Mi igramo k’o djedovi naši,
pomrčina, ništa nas ne plaši.
Moju babu naučila baba,
kako će se igrat Žuta Žaba.
Ali ja ću pored svake muke
da naučim svoje unuke.”

Prema današnjim pripovjedanjima, Zvijezda je planina u Varešu. Ona je u geografskom kontekstu u odnosu s Ponikvom i rijekom koja izvire iz Pećine, na kojoj je sam grad Vareš. Grad je ime dobio naknadno s dolaskom rudarstva (variti rudaču), a prethodno se zvao Vukodolina. Pored Vareša je planina Perun. Katičić pretpostavlja i daje dobre dokaze u korist međuodnosu planine s navedenim toponimima s obzirom na geografske specifičnosti – Ponikva je moguće posvećena Mokoši (ali možda i sama planina Zvijezda), Pećina Velesovo skrovište, a grad Vareš (odnosno Vukodol) dolina Jarila i njegovih hrtova. Perunova gora svojim nazivom pojašnjava vlastitu funkciju. 

U Vareškoj pjesmi važno je napomenuti kako je Rak na konju Jarilo koji se moguće žali na nevaljalu mladu, Maru, koja je u zimsko vrijeme nakešena Morana. Naime, Jarilo dolazi iz vlažnih Velesovih podzemnih dvora, iz vode, na suho – on je vodozemačkog karaktera. Često se u narodnim pjesmama supstituira životinjama koje obitavaju i u vodi i na kopnu, što upravo može i rak. Žuta žaba vjerojatno predstavlja Marinu majku, Mamicu, koja u gotovo identičnim narodnim pjesmama latvijske predaje na kladencu života i svete vode, uz rijeku, pere/bijeli rublje pri čemu razgovara sa svojom kćeri koju sprema za božansku svadbu.

Marina Majka je velika suđenica Laima, gazdarica, otvarateljica i zatvarateljica vrata, Mokoš. U predajama Maru i Mokoš na kladencu okružuje magla koja je povezana s otvaranjem zemlje neposredno prije novog godišnjeg ciklusa plodnosti i rodnosti.  

Vijački krajevi spomenutim pokladnim igrama i krijesovima ispraćaju zimu i dočekuju proljeće i skorašnju božansku svadbu mladog Jurja i Mare, koja ga u vrijeme Gromnice čeka osamljena u božanskim dvorima/vrtu svojega oca Peruna.

Bijele poklade, čiji su akteri opisani čarojice, odvijaju se između zimskog solsticija i proljetnog ekvinocija i prethode kozmičkoj plodnosti ili rodnosti prirode. Prema N. Nodilu, u Bijelo vrijeme nakon klada, nakon zauza božjih, bogovi su vezani za tamu, bivajući u zimskoj zoomorfozi (vuk ili medvjed), te će uskoro postati bijeli. Oponiranje lijepih i ružnih maškara figurira i sukob zime i cvatnog ljeta u liminalnom pokladnom prostoru, na kozmičkom mostu. Pokladna predstava Nevjeste sa svatovima ritualna je imitacija božanskog čina oslobađanja Boga od Klada, Zauza. Mlado Sunce, još je, prema morfološkim analizama N. Nodila, stavljeno u klade (tamnicu) na Božićne poklade. 

Ovoj pretpostavci u prilog ide i slava Verižnjaci (Verižice, Kuke ili Časne verige sv. Petra) 29. siječnja, tri dana prije blagdana Gromnice. Obilježava se oslobađanje sv. Petra, okovanog u lance, koji su spali u trenutku posjeta anđela. Pomoć su mu pridobili sv. Nikola i sv. Simeon pomoću molitve. Prema vjerovanju, nakon Verižnjaka vrijeme postaje toplije i blaže jer Bog okovima sv. Petra grije zemlju. Na taj dan je zabranjeno kupovati ili šivati novo odijelo, jer će osobu koja ga nosi pogoditi grom. Također, kućni se prag veže lancima kako bi se dom zaštitio od zlih sila. Sveti Petar je značajna figura i na polju slavenske mitologije, jer odgovara bogu Radogostu, supstitutu julijskog Svarožića u kontekstu solarne heptalogije. On je graditelj godine i njoj pripadnih mjeseci. Za potvrdu paralelizma sv. Petra i Radogosta, odnosno Rada, Nodilo navodi crkvicu sv. Rada u splitskoj nadbiskupiji na kojoj je podignuta Petrova crkva s 12. na 13. stoljeće, te karakteristike Radogosta kao boga žetve kojima odgovara upravo sv. Petar u, primjerice, pjesmi Sveci blago dijele. Svetog Petra kao graditelja godine potvrđuju i folklorne sekvence o gradnji svete građevine. Sveti Petar u folklornim pjesmama hipostazira kao oružnik, usred leta zaštitnik te nosi ključeve, a crkvu gradi ni na nebu ni na zemlji. On, baš kao i Gromovnik drži ključeve nebesa ili rajeva te zatvara i otvara godišnja doba. Ključeve inicijalno čuva Mater (Mokoš), njih preuzima Juraj (Jarilo) te ih daje Petru (Perunu) da se otvori zemlja, da se ispusti trava, da se nakrmi stoka, ljudima na zdravlje

Sv. Simeon, Bogonosac, svetac čiji je blagdan također u veljači (16.), važan je lik u blagdanu Gromnice, odnosno Prikazanju Gospodinovom. Prema predaji je život proveo iščekujući Isusa te ga prima i potvrđuje u hramu, nakon čega ubrzo umire. U sceni oslobađanja sv. Petra od okova pomaže mu sv. Nikola (kristijanizacijom preuzima lik Velesa).

S obzirom na to da je kristijanizacijom Svarožić, Božić (Ognjičak Božji) postao kršćanski mali Bog, zanimljiva je Molitva za malo dijete upućena sv. Simeonu:

“O Gospode silni, pomiluj i spasi!
I plamičak ovaj smrću ne ugasi!
Djetence je ovo ko plamičak svijeće, 
A bure su svjetske i po zvijezde strašne;
Slabačak se oganj pod pepeo preće
A pod Tvoju ruku čovječje duše.
Kad se vode dignu i dođu do guše, 
I plamen se smanji, i oganj ovlaži, 
O Gospode spasi, smiluj se, ublaži!
Tako David prorok Tebi se moljaše 
Mada on buktinja golema bijaše, 
A nejako dijete u podnožju neba
I od zlobne želje bolno se koleba 
I od zlobne misli zaboli ga glava, 
Svaki vjetrić zlobe njega raslabljava.
Ugasto bi brzo od vjetrova burni,
Da ti ne spasavaš, Pomagaću žurni.
O Gospode, i sad pomiluj i spasi, 
I plamičak ovaj smrću ne ugasi!
Molitvama, Bože, Tvog starog ljubimca,
 Simeona svetog, divnog Bogoprimca.”

Uz sv. Simeona, na blagdan Prikazanja Gospodinova, stoji i sv. Ana.  Zaštitnica je sretnog braka i vjenčanja, majki, udovica, domaćica i gazdarica, sluškinja i radnica, tkalaca, krojača, mlinara, pletača, lađara i užara, stolara, tokara, rudnika i rudara, zlatara te je pomoćnica pri sretnom porodu i blagoslovu djece. Prema popularnom vjerovanju u Rusiji, zima susreće ljeto na na dva blagdana, od kojih je drugi na dan sv. Ane u jesen. 

Sv. Trifun

Svetac čiji se dan također poklapa sa svetkovinom Gromnice je sv. Trifun. Njegovo je svečano obilježavanje 163 godine starije od svetkovanja sv. Vlaha (Blaža), a zaštitnik je vrtlara, sokolara, vinogradara, loze, bilja, bračne ljubavi. Prema balkanskim legendama on je brat djevice Marije. Za Tripundan se obrezuje loza, održava blagoslov polja i vinograda. Smatra se prežitkom Dionizijevog kulta, što potvrđuju i običaji u vrijeme svetkovanja sv. Trifuna. Izliječio je kćer rimskog kralja Gordijana III. od zlih duhova, te je i kasnije uspješno liječio i ljude i životinje. Mučen je tri dana te mu je na koncu anđeo donio krunu od dragog kamenja okićenu cvijećem. 

Proslava sv. Tripuna u Kotoru odvija se 3. veljače kako bi se izbjeglo preklapanje s blagdanom Svijećnice 2. veljače. Tog se dana nakon svete mise već stoljećima pleše kolo Svetom Tripunu kao dijela proslave svetkovine. Sveti Tripun se u Kotoru slavi i 13. siječnja – Prijenos svetih moći (Karike) i 10. studenog – Mali Tripundan. 

Prema predaji, Tripun sokolaru Ivanu Groznom pomaže pronaći careva omiljenog sokola. Ikonografski se prikazuje kao mladić na konju sa sokolom na desnoj ruci (ili kopljem) te cvjetnom krunom na glavi, što dobro odgovara ikonografskom prikazu Jarila, mladića na konju, okrunjenog cvjetnim vijencem (simbol prosperirajuće vegetacije), te sokolom s kojim ide u lov. Također, Jarilo je bog vegetacije i plodnosti te ga štuju i poljodjelci.  

Trifontsi su tradicionalni bugarski blagdani od 1. do 3. veljače. Bira se Kralj vinograda te se kruni vijencem vinove loze. Prema predaji, Trifun zarezuje prvi trs (zato ga se naziva i Trifon Zarezan). Povorka obilazi kuće uz čašćenje hranom i vinom. Domaćin kuće pije vino koje mu nudi Kralj, a ostatak izlije Kralju u lice u ime blagostanja. U ove dane je ženama zabranjeno zalaženje u vinograde.

Slika 3. Krunjenje novoga Kralja vinograda u Plevenu
(Izvor)

Trifontsi su ujedno i Vučji blagdani te predenje, vezenje, tkanje ili diranje ovaca ili vune je zabranjeno kako ne bi privukle vukove na sebe ili ovce. Korištenje škara je bilo zabranjeno jer “grizu” poput vučjih čeljusti, stoga su se zatvorene vezale uz bajalicu: “Što vežeš? Vežem vuku usta”. Na vučje zube podsjećale su i igle, stoga se odjeća nije šivala kako ne bi privukla vuka, osim što bi se bajalo uz zašivanje ruba haljine: “Što šiješ? Vukovima šijem uši da ne čuju ovce, koze i telad”. Druga bi osoba ponovo upitala “Što šiješ?” te bi žena odgovarala: “Vukovima šijem oči da ne vide ovce, koze i telad”, na što treći put osoba ponavlja pitanje “Što šiješ?”, na što žena odgovara: “Vukovima zašivam usta da ne grizu ovce, koze i telad”. Riječ “vuk” se nije izgovarala, te bi supstitut bio koladnik, kako se pravog vuka ne bi dozvalo iz šume. 

Majka Božja Gromnica,
Gospa od vukova

Svijet s kojim se zimi slavenski čovjek identificira, u opreci s Velesovim, hladan je i suh, a poljima i lugovima vladaju vukovi, ljute zvijeri. O tome govori specifičnost poljske Majke Božje Gromnice (polj. Matka Boska Gromniczna) koja noći najveće čovjekove ranjivosti osvjetljuje svijećom groma,  Gromnicom, prema vrlo poznatim legendama izričito tjerajući gladne vukove od naroda i stoke. U Poljskoj postoji i izreka o lošoj sreći izazvanoj predenjem na Gromnicu, navodeći da se u tu pređu lako zaplete vuk, što implicira štetu koju bi on mogao izazvati svojim kontinuiranim posjetima nesretnom domaćinstvu.  U Češkoj je zabranjeno šivanje jer će igla “privući” grom.

Poveznica Majke Božje Gromnice s vatrenim, svjetlosnim (odnosno gromovnim) elementom dovodi ju u korelaciju s Ognjenom (Blaženom) Marijom. Naime, ona figurira kao Ilijina (Gromovnikova) sestra. U pjesmi Sveci blago dijele Ognjena Marija pali i gađa munjom i strijelom, a u pjesmi Sunčeva sestra i paša tiranin baca tri zlatne jabuke (munje) te je oslovljena kao Sunčeva sestra. Ognjena Marija, s druge strane, utjelovljuje i Mokošin sunčan/gromovit karakter. 

Ognjena Marija figurira i kao Janja (primjerice u pjesmi Car nebesni, kad ženjaše Sunce) koja personificira Zoru.

I Zora i Majka Božja Gromnica povezane su likom Prozerpine/Perzefone. Naime, obred rimske crkve na dan Svijećnice, kojeg je deklarirao papa Sergije I. uspostavljen je kako bi se potisnuo, između ostalih, i poganski festival u čast Prozerpine popraćen paljenjem baklji. Prozerpina (moguće od lat. prosperere, izroniti, puzati) je starorimska boginja ženske plodnosti, rodnosti, plodnosti prirode i poljoprivrede te proljetnog rasta i podzemlja. Atributi su joj šipak, baklja i snop žita. U rimskom je kultu ona kraljica podzemlja, supruga Dis patera (rimski kralj podzemlja). Ona pola godine provodi u podzemlju te je njeno odsustvo uzrok zime, dok njen povratak nagovješćuje proljeće. Nodilo joj pripisuje i atribute svjetlonoše i medohrane, što odgovara boginji Brigid koja se slavi na Imbolc, odnosno u vrijeme Gromnice. Prozerpina, kao i Zora, ima i noćni i dnevni aspekt. Zora je isto tako uvijek mlada te je prototip ljudskih nevjesta (Zora) u Vedama koje polaze za muževe. Isto čini i Mara

Srodnost Marije i  Zore (Danice)  potvrđuje i ulomak pjesme iz Međimurja:

“Ne nam je ono denica, denica / Neg nam je Mar’ja Devica.”

Sveta svadba povezuje Zoru sa slavenskom Marom ili Moranom. Također, obje su i kćeri vrhovnih bogova, bilo Peruna ili Dyausa, Tvaṣṭra ili Savitra. Obje dolaze iz očevih dvora, bude ostale nevjeste te more smrtnike. Metaforički, štovanje Zore preneseno je pokrštavanjem na Majku Božju, a i njen sam opis u Otkrivenju glasi:

“Potom se u nebu pokaza veličanstven znak: Žena obučena u Sunce,
Mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda.” 

Na Bijele poklade se (u Risnu) mladić preoblači u Gjedovu babu koja nosi povijeno dijete, a u Srijemu Baba Gvozdenzuba nosi u loncu žar. Nodilo ove pokladne, zimske babe stavlja u paralelu sa Zlatnom babom, ostarjelom nebeskom caricom (uz koju zimi djeluje ostarjelog obneviđeni i ogluhnuti djed), Tetkom ili Ljeljom eufemističkim imenovanjem Gospe nebesne. Tetka, Ljelja stoji uz striku, dundula, Gospoda.  

Ostarjeli aspekt Velike Boginje, Babe, figurira niktomorfno, ktonski, te je vezan za vuka (već samostalne ktonske i zimske simbolike) što pojašnjava atribuiranost Gospi od vukova, ali objašnjava i frekventnost likantropskih antropomorfizama uz Babu kroz cijeli pokladni period. Tomu svakako pomažu realni zimski uvjeti pri kojima je vuk jedna od najvećih prijetnji čovjeku i njegovoj stoci. 

Žar što ga Baba Gvozdenzuba nosi u loncu podsjeća na Oganj živi što ga, u jednoj verziji, Ognjena Marija dobiva kao svadbeni dar zvijezde Danice (Zore) na mjesečevoj svadbi. Živi oganj javlja se u tekstovima folklorne književnosti, a u Karadžićevu Srpskom riječniku stoji kao zasebna natuknica – taj izraz označava oganj koji se vadi tarući dvoje lipovo drvljadi jedno o drugo dokle se ne upale. Atributivni izraz “izviti oganj”, ponovo samostalna natuknica u rječniku, označava oganj koji se izvije iz lipova drveta. Ovaj čin predstavlja silazak Ognja s nebesa na zemlju, a uz vatru silazi i životvorni žrtveni napitak, soma ili haoma, ili medovina. I oganj i napitak neizostavni su rekviziti žrtvenog obreda. Nodilo navodi kako je upravo izvijeni oganj dar za Ognjenu Mariju. Njemački filolog i mitolog A. Kuhn dokazao je vađenje živog ognja sakralnim načinom trenjem drveta o drvo u vedskih Inda vrtnjom štapa u kolu, a isto su činili i Iranci, Italo-Heleni te narodi Balkana, a prema izvještaju Союзниое Вече (web stranica novina Parlamentarne skupštine Saveza Bjelorusije i Rusije), ovaj se ritual odvija i u bjeloruskom Polesju (Полесье) baš na svetkovinu Gromnice, praznik živoga ognja (праздник живого огня).  Za paljenje i izgradnju zajedničkog krijesa (koji štiti i od demona) odabiru Gromnichnika (bjrus. Громничника), poštovanog muškarca iz sela koji ostalima pali gromničke svijeće vatrom toga krijesa, oko kojeg se pleše kolo.  U selu Gribany, Mogilevskoj guberniji (Грибаны Могилевского района), samo muškarci pale sveti krijes, vatru raspirujući iskrom kremena što pada u lan na pripremljenom krijesu. Nakon toga dolazi žena nadležna za glavnu, najveću gromničku svijeću te ju pali svetim ognjem, nakon čega i ostale žene iz sela pale svoje manje gromnice. Glavna gromnička svijeća prebiva kod gazdarice do iduće Gromnice, kada svijeću nasljeđuje nova gazdarica. 

Slika 4. Selo Gribany, Mogilevska gubernija, muškarci vatru za krijes raspiruju iskrom kremena 
(Izvor)

U vedskim se himnama ističe važan lik, Agni, bog Oganj. Rađa se na svijetlom nebu, u olujnom oblaku, pa i dolje na zemlji, u vatri žrtve i domaćeg ognjišta. Oganj kao božansko biće nerazdvojno je vezan za Peruna i njegovu munju, a Perun hipostazira i kao sam Car Oganj. Poznat je i pojam žrtvenog ognja (npr. u Jaroslavlju na sjeveru Rusije u čast Velesu – nije se smio ugasiti) kao neizostavnog dijela žrtvenog obreda. Agni u Vedama biva najmlađi od bogova, a ujedno i navijeke prastar. Opisuje se kao uvijek ponovo rađajuć i obnavljajuć, koji raste nov tijekom godine, dočim nanovo drugim ustima i jezikom drvlje proždire. Agnijevo treće, zemaljsko, očitovanje biva prema Nodilu Kres (Krijes, tj. sveti oganj što se pali uoči Jurjeva, Ivanja, Petrova, Vidova, sv. Ilije). 

On prenosi i vjerovanje iz Srbije po kojem živi oganj s badnjaka (drvene klade što se pali na Badnjak) pridaje začeće, početak života. Ruski spomenici spominju Ognja i Ognjeve pod nazivom Svarožić, a Nodilo ga poistovjećuje s našim Božićem, koji se uždio na Ognju mlade godine. Zapaljen badnjak bi, naime, trebao biti podrška Suncu koje mora ponovo zasjati, te postati pomlađen demon vegetacije koji je prije spaljivanja bio hrom i neplodan (prema W. Mannhardtu). Okresano se stablo po imenu Vanaspatis (Gospodar šume) vezano remenjem i mazano maslom palilo i prinosilo i bogu Agniju. 

Paljenjem žrtvene vatre obnavlja se Sunčeva snaga pala tijekom zime, početak Zore (jutarnje svjetlosti) i izlazak Sunca. Zora u više mitologija i narodnih predaja biva zimi progutana, oteta i zatočena te zatim u konačnici oslobođena te se ranjena vida ognjem. Prijelaz Zore iz podzemlja na nebo opisuje i spomen zore u Rksaṃhiti: 

“Široko s mastima bljesnu u okvirima vrata Neba. Razgrnu crnu odjeću
božica. Budeći dolazi Zora s rumenim konjima na lakopregim kolima.”

Zoru budi Bodrica (Savitar), bog sunčevih zraka. On odagnjava zle sile i čini ljude bezgrešnima. Čuva zakone te upravlja i vjetrovima i vodama, koje bujaju na njegovu zapovijed. Čak i bogovi poput Indre, Varune, Mitre pokoreni su njegovoj volji. Gospodar je koji daruje blagoslove što prožimaju nebo, zrak i zemlju. On je taj koji mjeri nebo i sjaji gdje sunce izlazi. U Rig Vedi on se zove Prajapati, bog Neba. 

“Došlo je ovo svjetlo, najljepše od svjetala. Rodi se zamjetan predznak
(dana) koji razrasta. Kao obodrena / rođena radi Bodričina bodrenja /
porađanja – tako Noć Zori prepusti mjesto.”

U Češkoj je u doba Gromnice poznat običaj padanja ničice na koljena uz ljubljenje zemlje prilikom oglašavanja prve grmljavine. Ponovo, stihovi iz Rksaṃhite nude potencijalno objašnjenje prema kojemu Perun (Parjanya) gromovima (svjetlicama) oplođuje Mokoš (Zemlju):

“Vjetrovi dušu, a oblijeću svjetlice, svuda bilje niče, a nebo nabriče.
Okrjepa se rađa stvorenju svakomu, Parjanya kad prožimlje Zemlju
sjemenom.”

O plodnoj mitskoj mati, koja u krilo prima sjeme pjeva i Gundulić u 17. stoljeću, bez poetske improvizacije:

“Za me plodna dar sjemena
stara mati u skut prima.”

Zorin dragi suprug je Soma, nebeski bog istoga imena kao piće besmrtnosti vezano za izvijanje ognja

U Rksaṃhiti Zori (Uṣas) posvećeno je 20-ak himana, a spominje se 300-tinjak puta. U jednoj od himni se spominje na sljedeći način: 

“Svićućim putom iduću, po pravdi rastuću, pravdovitu, razgranjujuću,
rumenozraku, nebodnevnicu Zoru, dok dovozi sunce, mislima svojim
srhoznalci dozivlju.”

Slična se formula izgovara uvečer blagdana Gromnice u Rusiji: 

“Солнышко-вёдрышко, выгляни, красное, из-за гор-горы! Выгляни, солнышко, до вешней поры! Видело ль ты, вёдрышко, красную весну? Встретило ли, красное, ты свою сестру? Видело ли, солнышко, старую ягу, Бабу ли ягу — ведьму зиму?”

“Sunašce, vjedru, izroni, crveno/ rumeno, iza gorice! Izroni do vremena proljeća! Jesi li mi vidjelo, vjedru, crveno proljeće? Jesi li mi, crveno/rumeno, susrelo svoju sestru? Jesi li vidjelo, sunašce, staru Jagu, Babu Jagu – zimsku vješticu? ”

Proljeće (rus. веснa) vozi se, doduše na zlatnu konju, donosi proljeće, cvijeće  i plodnost. U ruskoj verziji naglašena je i tema blagdana Gromnice, susret proljeća i zime uz ispraćanje i slabljenje zimskog antropomorfizma babe Jage, zimske vještice. Ako se uvečer, uz zazivanje Sunašca, ipak iza brijega promoli crveno sunce, proljeće je došlo i zima prošla, a ako ne – baba Jaga i zima su na vlasti do daljnjeg. Gromnica je svetkovina nakon koje napokon započinju pripreme i radovi za poljoprivrednu godinu, a o rasplamsanu ognju (i Zori) koji potiče ljude na rad ponovo govori Rksaṃhita:

“Zora granjujuća kad se oganj rasplamsava, i uzlazeće Sunce, širom upre
svjetlo. Nebesnik nam Bodrica (Savitar) potače dvonošca,
četvreonošca potače poći za poslom.”

Nadalje, vezano za susret zime i proljeća, na blagdan Gromnice u Rusiji su uobičajene su izreke i pjesme čija je baza sukob ljeta i zime u obliku mlade, lijepe, crvene/rumene žene okićene cvijećem i stare babe zime, Morane, u staroj ofucanoj odjeći, koja u borbi lomi ili ugane nogu, ili pak slomi rog. 

“А ў нас сёння Стрэчанне, Стрэчанне,
Зіма з летам стрэлася, стрэлася.
Лета зіму піхнула, піхнула
I ножачку звіхнула, звіхнула.
Зіма пайшла плачучы, плачучы,
Лета пайшло скачучы, скачучы”,

“Kod nas Susret, Susret,
Zima se s ljetom sukobila, sukobila.
Ljeto je zimu izbacilo, izbacilo,
I nožicu je iskrivila, iskrivila.
Zima je pošla plačući, plačući,
Ljeto je naišlo skačući, skačući.”

U nekim je pričama sa starom zimom  u sukobu lijepa Snegurochka, unuka Morozka ili Djeda Mraza. Sukobljene žene šalju svoje vojske, koje na nebu grme, što na Gromnicu (ako proljeće dolazi) bude medvjeda iz zimskoga sna (isti slučaj kao sa sviščevim naviještanjem proljeća). Snegurochka je u nekim pričama ostavljena ispod bora, nakon čega ju iskušavaju Baba Jaga, Goblin ili Glava kobile te ju na kraju nagrađuju krznenim kaputom, kutijom lana i bogatstvom. Ponekad ona pobjeđuje u igri skrivača s medvjedom. Bajka o Snegurochki, ili Snjeguljici ima stotine verzija, no baza priče im je lik mlade, lijepe djevojke koju dotući pokušava stara majka ili pomajka, koja u tome ne uspijeva. 

U bjeloruskom Polesju na svetkovinu Gromnice odvija se i ritualno voženje mlade djevojke/djevojčice u kolima što vuku mladići, a ponekad ju nose. Djevojci se uručuje sveti Božićni bor okićen raznobojnim “cvijećem” od papira i dostupnih šarenih materijala uz pjevanje ritualne pjesme i nošenje ikone Djevice Marije. Voženje i prikaz Djevice Marije podsjeća na pučki hrvatski običaj napelavanja na Svijećnicu. Čestitari obilaze kuće sa slikom Majke Božje ili izdubljenu tikvu s upaljenom svijećom uz pjevanje te domaćina daruju jajima i novcem. Pjevalo se sljedeće:

“Oj kršćani preljubljeni, čujte sada treči krat.
Što se čuje u Betlemu, Isus rođen je za nas.
Marija Mati nas poslala do Marije Svijećnice.
Ona dala nam na znanje, da bu išla na napelavanje.
Ona nesla Sinka svoga, v tuđu crkvu pred oltar.
Nisko mu se mi klanjamo, o preblagom Isusu.
Dobri gazda dara dajte, ništa ne zamerajte.
Vam ostaje Preljubljeni, z nami ide Marija.”

Prvu subotu nakon vjenčanja mlada, ili rodilja 40 dana nakon poroda, odlazi na napelavanje u crkvu. Ne smije ulaziti na glavni ulaz, već župnika čeka u sakristiji. On dolazi po nju, te ju izvodi do oltara, a ona se svečano obučena s upaljenom svijećom drži za njegovu halju te oltar obilazi tri puta, nakon čega sjeda na svoje mjesto u crkvi. 

Nadalje, boru u gromničkom ritualu Polesja odaje se velika počast. Povorku koja pjeva prate mještani sve do središta sela, gdje se bor stavlja na križ. Povorka staje na svakom raskršću, gdje pleše kola i razne plesove te moli, zaziva plodnost i rodnost uz nošenje gromničkih svijeća. Mladići se tada penju na ograde zazivajući proljeće, koje također zovu i djevojke uz udaranje u lonce. 

Slika 5. Bjelorusko Polesje, ritualno voženje mlade djevojke sa svečanim borom u kolima što vuku mladići
(Izvor)

U jednoj bjeloruskoj pjesmi iz običaja dozivanja i dočekivanja proljeća u ožujku zaziva se Vesna:

“Hvala tebi, Bože, što smo sa zimom svršili, što smo proljeće dočekali! Pomozi nam, Bože, da u dobar čas počnemo dozivati proljeće! Dođi, dođi proljeće, k nama u kolo, donesi nam zrnate pšenice, donesi nam boja da bi nam splelo vijenac! Vozi se proljeće, vozi na zlatnom konju, u zelenoj halji, na ralu sjedeći, desnom rukom sijući, vlažnu zemlju orući, granatim balvanom drljajući. Vozi, vozi proljeće, vozi, vozi prekrasno, jasne dane, zelene trave, prekrasne cvjetiće nama za vjenčiće.”

Čašćeni bor, kako tvrde mještani, potentniji je u prizivanju proljeća što je bogatije ukrašen. Bor u slavenskoj predaji predstavlja drvo svijeta te je simbol vječnosti. 

U Ukrajinskoj Bukovini (Буковинa) djeca su vješala rupčiće na granje drveća uz molitvu kojom im žele dug život i dobar urod, mnogo cvijeća i zaštitu od grada. U tome su kraju muškarci palili i preskakali krijesove kako bi prizvali i osnažili sunce te otkamenjivali zemlju. U Hrvatskoj, božićna se drvca na Gromnicu spaljuju te se taj pepeo miješa s onim od badnjaka, te se posipa po vrtovima, voćnjacima i poljima kako bi zemlja bila plodnija, a urod bogatiji. 

Molodka (Молодка) u pjesmama

U Ruskim se predjelima u vrijeme Gromnice pjeva dobro poznata pjesma Molodka (rus. Молодка). Molodka ili Mlada djevojka – Mladica. Postoje na stotine varijacija, no srž radnje je mlada, neudana djevojka, često osamljena u vrtu, koja čezne za svojim dragim. Sličan motiv je i u pjesmi iz Pleševice:

“Mal mi je vertec ograjen ,
pun mi je rožic nasajen.
Po njem se šeće Marica,
nju so se rože klanjale.
»Kaj mi se, rože, klanjate?
Nimam Vas komu tergati;
otec i mati prestari,
bratac i sestra premladi,
moj mi je dragi daleko,
preko dve gore visoke,
preko dva polja široka,
preko dve vode dumboke.”

Isto kao i u Pleševičkoj pjesmi, Molodkin dragi se nalazi daleko od nje, s one strane, preko rijeke duboke, i ne može prijeći jer je mostić (prijelaz nalik grani ili drvenom trupcu) još pretanak. Rijeka, šuplja voda, je nabujala i potopila sve nizine, sve do strmih rubova. 

On svojoj dragoj najavljuje gradnju mosta, ili, u nekim slučajevima, ona njemu (od bazge i vitičaste maline): 

“Через реченьку мосточек намощу,
Намощу мосты калиновые,
Перемосточки малиновые.”

“Kroz rječicu mostić postavit ću,

postavit’ mostove zovine,
mostiće malene od maline.”

U istočnoslavenskom pjesništvu u sličnoj pjesmi doznajemo tko je zapravo Molodka:

“Maruška se dosjetila
i pomostila mostove
iz kalinova pruća,
odgonetnula zagonetke.”

Određene vrste biljaka posebno se spominju u proljetnim narodnim pjesmama te imaju određeno značenje. Snježna gruda ili viburnum simbolizira nevinost, i ponekad je u pjesmama na brdu. Malina označava nov život, obnovu prirode i simbol  je mladosti, svježine i ljepote, a u pjesmama se nalazi podno brijega. I malina, viburnum i bazga često su atributi same Molodke. Bazga ili zova iznimno je ljekovita biljka. Štovala se i rabila od prapovijesti te je pokrštavanjem od svetog drva postala vještičje. Korištena je, kao biljka velike unutarnje energije, u iscjeljujućim simpatetetičkim magijskim praksama. Njome bi se, primjerice, vračalo preko kravljih križa kako bi imala mlijeka, ili bi ju se hranilo bazgovinom s mekinjama ako ga je izgubila.

Nadalje, u radnji se u dubokoj, brzoj rijeci kupa dabar crn kao vrana, on pliva i uprlja se.

Izlazi na brdašce i ogledava se, nakon čega ga love lovci i/ili Molodkin udvarač da od njega naprave krzneni kaput za Molodku. U nekim verzijama on uspijeva pobjeći, no ponekad je ulovljen i pretvoren u Molodkinu bundu, uz dodatak kuničinog krzna, zbog čega je ona zadovoljna. 

Molodkin udvarač je često gizdav mladić uspoređen s paunom koji obilazi sajmove i mjesta zabave, a vrlo sličan opis i atribute ima i Molodka. Naime, Marina gizdavost zapravo su znak njene skorašnje svadbe, baš kao i krzneni kaput.

Kuna je ujedno i nevjesta, a poveznicu kune i prekomorskog dabra može se uočiti u sljedećem tekstu:

“Dajte nam kunicu! Ne dadete li nam kunicu, dajte lisicu, dajte nam prekomorsku samuricu! Ne dadete li nam prekomorsku samuricu, dajte nam ljepotu djevojku!”

Ponegdje ju on sretne, pleše s njom i ljubi se, vodi ju uljepšanu na sajam, no ona ga brzo upozorava da se moraju što prije udaljiti jer mu (još) nije žena. Ona, naravno, od njega traži zlatan prsten. Molodku naziva djevojkom svijetle glave koja sije poput pobjedničke, ili se u pjesmi zaziva “Oj, Leli!”, ili kao Sunčev sjaj što pun, crven sjaji preko šume. U vrijeme Gromnice odvijali su se manji rituali dozivanja budućih muževa što su ih izvodile mlade, neudane djevojke. Uobičajeno je bilo i mnogo mladenačkih kola, a i upoznavanja, kao što je spomenuto za Korčulanskih bala

Mladić, ponekad opisan kao mladi ljepuškasti vojnik, maše crnom kapom u desnoj ruci, a ljubljena Molodka na svojoj nosi karmin crvenu vrpcu. 

U nekim se pjesmama odmah nakon opisa zabave na sajmu pojavljuje gospodarica, šnajderova žena koja sama sebi zna šivati kaput. Ona ujedno krpa muževu odjeću i plaća dugove. Muža traži da proda krave i konja kako bi joj kupio lijepu odjeću, nakit i krzneni kaput. On ju ismijava te ju umjesto radne životinje šalje u šumu po drva. Dok je mlada, čak se opisuje kao djevojka već udana za staroga muža, kojeg će ostaviti jer je porasla, i udati se za mladoga muža.

Da se Juraj ženi za Maru, koja je ujedno i Morana, dokazuje žena kojoj se krzneni kaput šije, babi

“Чтоб бобра убить,
С бобра шкуру снять
С бобра шкуру снять,
Бабе шубу сшить.”

“Da bi se dabar ubio,

s dabra koža skinula,
Babi kaput šio.”

Slijedi uobičajen oblik pjesme Molodke

“Молодка, молодка молоденькая,
Головка твоя победненькая.
Не с кем мне, молодке, ночку ночевать,
Лягу спать одна, без мила дружка.
Без мила дружка берет грусть-тоска,
Грусть-тоска берет, далеко милый живет.
Ой, далече-далеко; на той стороне,
На той стороне, не близко ко мне.
Ходит милый мой тою стороной,
Машет мой милой правою рукой.
Ручкой правою, шляпой черною:
— Перейди, сударушка, на мою сторону!
Рада б перешла, переходу не нашла,
Жердочка тонка, речка глубока.
Жердочка тонка, речка глубока,
В этой во реке купался бобер.
Купался, купался, не выкупался,
Не выкупался, а весь вымарался.
На горку всходил, оглядывался,
Оглядывался, не свищет ли кто?
Не свищет ли кто? Не ищет ли что?
Охотнички свищут, черного бобра ищут.
Хотят бобра бить, хотят ушибить,
Кунью шубу сшить, бобром обложить.”



Mlada, mlada Mladice,
Glavica tvoja je pobjednička.
Nemam s kime, mladiću, noć prenoćiti,
Leći ću sama spavati, bez milog druga.
Bez milog druga tuga me obuzima,
tuga obuzima, daleko mili živi.
Oj, daleko, daleko; na toj strani,
na toj strani, nije meni blizu.
Hoda mili moj tom stranom,
maše moj mili desnom rukom,
Desnom rukom, crnim šeširom:
-Prijeđi, gospođice, na moju stranu!
Rado bih prešla, ali prijelaz nisam našla,
grančica je tanka, rijeka je duboka.
Grančica je tanka, rijeka je duboka.,
u toj rijeci kupa se dabar.
Kupao se, kupao, a ne okupao.
ne okupao, ne očistio.
Na goru je izašao, ogledava se,
Ogledava, ne zviždi li tko?
Ne zviždi li tko? Ne traži li što?
Zavijaju psi, traže crnog dabra.
Žele dabra ubiti, žele ga prebiti.
Od kune krzneni kaput sašiti, dabrom ogrnuti,
od kune krzneni kaput sašiti, dabrom ogrnuti.”

Pjesma o Molodki podsjeća na arhetipsku priču Jarila i Mare. U ovo se doba godine, čini se, oni iz daljine upoznaju, no svak biva ograničen svojim okolnostima – Mara je u vrtu očevih dvora, a Jarilo u Velesovim mokrim dvorima. Jedno čezne za drugim. Da je budući mladoženja Jarilo, potvrđuje njegovo spominjanje u jednoj od pjesama pod imenom Ivan:

“Полюблю парня молоденького,
Иванушку чернобровенького,
Иванушка чернобров, черноглаз,
Еще Ваня круглолик, белолик,
Я не знаю, к чему дружка применить;
Применю я дружка к золотому перстеньку.
Золотой перстенек на руке, на руке.”

“Poljubit ću mladog momka,
Ivanušku tamnih obrva,
Ivanušku tamnih obrva, tamnooka,
Još je Ivan okruglog lica, svijetlog lica,
Ne znam što s prijateljem učiniti;
primijeniti prijatelja za zlatni prsten.
Zlatni prsten na ruci, na ruci.”

Jarilo je u vremenu prelaska iz zime u proljeće kao bećar: 

“Preda mnom mili kao svijeća gori?
-Eh, mi smo mu govorili,
da ne ide dugo po večerima,
išao po večerima nakon roka.”

U konačnici, jasno je i što će se s mladoženjom, koji kao svijeća stoji, dogoditi. U ruskoj pjesmi o Moraninom komadanju Jarila, posljedično njegovoj nevjeri, također ga se opisuje kao svijeću što gori:

Iz uvojaka njegovih fitilje nasukati,
iz moždine njegove svijeće naliti,
iz loja salo istopiti,
postavit ću svijeću pred postelju:
Gori moja svijećo, ne gaseći se, 
plači njegova majko, ne umuknuvši.”



Ostali običaji

Narodi slavenskih zemalja imaju slične običaje blagdana Gromnice. Svima je zajednički blagoslov gromničke svijeće, njena manje ili više kompleksna izrada, pretkazivanje vremena, blagoslov i pročišćenje kuće, vode, ukućana i stoke, čestitarski ophodi, zaključivanje božićnog razdoblja, kao i slavljenje susreta nadolazećeg proljeća i odlazeće zime. Uobičajene su zabrane čišćenja, šivanja, predenja, vezenja, strah i zaštita od vuka, te su se opraštale sve uvrede i vraćali svi dugovi. 

Često je vjerovanje u posebne moći vode na ovaj dan – svojim je moćima i svetošću jednaka blagoslovljenoj, svetoj vodi. Često se voda prikupljena  (primjerice iz tri različita bunara u Rusiji) na dan Gromnice koristila u paru s gromničkom svijećom. Njome se vrši pročišćavanje, liječenje i blagoslivljanje, pa čak i krštenje. Škropila se stoka, vrtovi, staje, košnice, te prije putovanja ili za dobru zaradu. Držala se u posebnom posuđu, jer u rabljenom gubi magičnu moć. U Ukrajini, Bukovini (Буковинa), djevojke su uzimale vjenčani ručnik svoje majke i stavljale ga u rijeku, jezero ili su pokrivale bunar te ga natrag uzimale uvečer i skrivale ga u škrinju izričući molitvu vodi, koju mole da im ne donese nesreću: 

“На тобі моє покривало, літо з зимою пострічало, вогонь зиму забрав, час літа настав”,

“Na tebi je moj pokrivač, ljeto se sa zimom susrelo, vatra zimu odnijela, vrijeme ljeta došlo je.”

U slavenskim zemljama, primjerice Hrvatskoj, Bjelorusiji i Rusiji, poznat je običaj presvećivanja pameti. Gromničkom se svijećom djeci pali kosa iznad čela, na potiljku i iznad oba uha. U Rusiji se plamenom na kosi crtao znak križa, počevši od najstarijeg člana obitelji. U drugoj verziji, kosu prvo pali otac, muškarac koji je svijeću upaljenu u crkvi unio u kuću, zatim je na redu njegova žena, te ostali članovi obitelji. Blagoslov se obavljao crtanjem križa i na krzno domaćih životinja plamenom svijeće.

U Rusiji se odvija ritualna “prodajadjeteta staroj ženi. Dijete se kroz prozor “prodaje” staroj ženi, te ga ona potom vraća roditeljima uz imperativno željenje života djeteta za sreću stare žene. Novcem od “prodaje” se djetetu kupuje gromnička svijeća koja gori plamenom života tog djeteta – na taj je način dijete vezano za život. 

U Hrvatskoj se voskom gromničke svijeće spravljao “lijekprotiv uroka. Na gromničko poslijepodne se od crvenog ili crnog konca pravila ogrlica ili narukvica koja se vrućim okapinama svijeće spajala oko ruke i vrata djeci, starijima i umirućima.

Čest je običaj blagoslivljanje kuće i staje plamenom gromničke svijeće. Po povratku iz crkve s upaljenom gromnicom, blagoslovljenom vatrom, prvo se blagoslivljaju i “osiguravaju” vrata i prozori kuće znakom križa koji se gromnicom crta. Zatim se kapljica voska gromnice ostavlja na pragu svake preostale građevine vlasnika gromnice, zaštićujući ih tako od zlih duhova i nesreće. U nekim se slučajevima plamenom ucrtava križ na unutarnjim drvenim konstrukcijama kuće. Na kraju se plamen svijeće prenosi u kućno ognjište ili peć te ponekad potpaljuje granama jelovine. Svijeća se nakon blagoslova sprema na kućni oltar, ili se pak skriva iza svete ikone kako bi ostala zaštićena od zlih sila te čuva do trenutka kada je potrebna.

Slika 6. Blagoslivljanje kuće posvećenom svijećom
(Izvor)


Gromnica, gromnička svijeća:
svjetlo božjeg ognja

Neizostavan, središnji element Gromnice upravo je gromnička svijeća ili gromnica. Ona nosi magičnu moć. Pridaje se novorođenom djetetu te ga prati čitav život, sve do posljednjeg daha – u njoj prebiva plamen života te osobe. Ona je izrazito moćna zaštita od svih životnih nedaća: bolesti, nesreće, straha, tuge, nespokoja, zlih duhova, uroka, neimaštine, neplodnosti, teškog poroda, samoće, lošeg braka, prirodnih katastrofa (napose groma), loše žetve, divljih životinja, noći, zime, pa i same strave odlaska duše nastupanjem smrti. Gromnička je svijeća toliko snažan apotropej da su se i njezine kapljice čuvale kao amuleti. Viškovi ili ostatci svijeće se nikada nisu bacali, već su se dapače talili u nove gromnice, bilo vlasnika samog, ili pak glavne svijeće cijele zajednice. 

Izrada gromnice uvelike varira ovisno o području života zajednice koja ju izrađuje. Općenito je uvijek izrađena od pčelinjeg voska, osim u modernijim varijantama, kada se izrađuje od parafinskog voska ili se jednostavno kupuje. Tehnike izrade variraju od valjanja, pletenja do uvijanja, namatanja, lijevanja, umakanja. Veličina im isto tako varira, od tanjih, malih svjećica do velikih svijeća oko 70 cm. Mogu imati jedinstveno, nerazvedeno tijelo jednostavnog oblika, ili se sastojati od dva ili više uvijena ili ispletena tijela. Neke su  jedinstvenog tijela što se na sredini razvodi u tri ogranka. Forma svijeće može se postići i jednostavnim namatanjem ploče voska oko fitilja.

Fitilji su od pamuka, kudelje, biljke svijećnjaka/divizme (lat. Verbascum). 

Vosak uglavnom nije bojan, no ponegdje se svijeća radi ili od obojenog voska, ili naknadno ukrašava bojenim voskom. Gromnica se ukrašava na razne načine, primjerice voskom bojenim sokom mrkve ili cikle slika se cvjetni ornament. Omotana je kudeljom (za prizivanje dobrog uroda), svijetloplavom ili crvenom vrpcom, ili pak šarenim vrpcama, a na nju se vežu grančice tuje. Moderne gromničke svijeće ukrašavaju se slobodnije, s mnogo cvijeća, simbola i ornamenata. Neke tradicionalne gromnice nisu imale dekoraciju. 

Gromnička se svijeća čuvala na razne načine. Motala se u tkaninu i spremala na unutarnju drvenu krovnu konstrukciju, na kućni oltar, pored, ili skrivena iza ikone. Kako bi ostala zaštićena od zlih duhova, sakrivana je i na posebna mjesta u kući poznata samo onome tko ju čuva. Držala se i uspravno zabodena u žitarice nasipane u posudu, ili bi se po potrebi zarila uspravljena u kruh. 

U selu Gribany, Mogilevskoj guberniji (Грибаны Могилевского района), samo muškarci pale sveti krijes, vatru raspirujući iskrom kremena što pada u lan na pripremljenom krijesu. Žene iz sela sakupljaju ostatke prošlogodišnjih gromnica. Okupljaju se u kući gazdarice, koja ima glavnu gromničku svijeću. Na tu se svijeću dodaju ostaci gromnica. Nakon toga dolazi žena nadležna za glavnu, najveću gromničku svijeću. te ju pali svetim ognjem, nakon čega i ostale žene iz sela pale svoje manje nove gromnice. Glavna gromnička svijeća prebiva kod gazdarice do iduće Gromnice kada svijeću nasljeđuje nova gazdarica.

 

Slika 7. Izrada gromnice u Mogilevskoj guberniji
(Izvor)

Slika 8. Gromnička svijeća iz Mogilevske gubernije
(Izvor)

Slika 9. Gromnica iz sela distrikta Bereznivskyi i Rokytnivskyi, 2018. 
(Izvor)

Slika 10. Detalji gromnice iz sela distrikta Bereznivskyi i Rokytnivskyi, 2018. 
(Izvor)

Slika 11. Gromničko “trojstvo”, selo Stuzhytsa, 2015. 
(Izvor)

Slika 12. Gromničko “trojstvo” iz sela distrikta Velikobereznya
(Izvor)

Slika 13. Gromničke svijeće Saveza hrvatskih rodnovjeraca

 

Izvori:

Sijerković, M.: Pučko vremenoslovlje, Otvoreno sveučilište, Zagreb, 1996..
Gavazzi, M.: Godina dana hrvatskih običaja, II. Oko Božića, Matica hrvatska, Zagreb, 1939.
Marjanić, S.: Mitovi i rekonstrukcije: tragom Nodila “stare vjere” Srba i Hrvata, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2022.
Belaj, V.: Hod kroz godinu, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.
Katičić, R.: Gazdarica na vratima, Ibis grafika d.o.o., Zagreb/Moščenička draga, 2011.
Katičić, R.: Božanski boj, Ibis grafika d.o.o., Zagreb/Moščenička draga, 2010.
Katičić, R.: Vilinska vrata, Ibis grafika d.o.o., Zagreb/Moščenička draga, 2014.
Katičić, R.: Zeleni lug, Ibis grafika d.o.o., Zagreb/Moščenička draga, 2008.
Gorys, E.: Leksikon svetaca, Naknada slap, Zagreb, 2003.

https://cultura-russia.ru/article/gromnicy
https://www.britannica.com/topic/Lupercalia
https://northernway.org/school/way/calendar/candlemas.html
https://www.ncregister.com/blog/candlemas-and-the-presentation-in-the-temple
https://www.britannica.com/topic/Candlemas
https://www.zupelabindonji.com/blagdan-prikazanja-gospodinova-svijecnica/
https://luxembourg.public.lu/en/society-and-culture/festivals-and-traditions/candlemas-day.html
https://www.dhkp.hr/Content/medialibrary/Pucke-izreke-o-vremenu2.pdf
https://hrcak.srce.hr/file/93682
https://udayton.edu/imri/mary/t/thunder-candle-mother-of-god-of-the-blessed.php
https://tauntonparafia.co.uk/index.php/pl/aktualnosci/archiwum-aktualnosci/63-2-lutego-swiet
o-matki-bozej-gromnicznej-czyli-inaczej-swieto-ofiarowania-panskiego
https://www.krosno.lasy.gov.pl/aktualnosci/-/asset_publisher/1M8a/content/sw-mikolaj-od-wilkow
https://etnografiapolska.wordpress.com/tag/przyslowia/
https://www.glasgacke.hr/?ispis=detalji&novost=3604&kat=71
https://leksikon.muzej-marindrzic.eu/karneval-poklade-mesopust-fasnik/
https://hrcak.srce.hr/file/144837
https://infomalin.biz/news/rizne/ukrayina/kazhut-stritennya-tse-yakraz-toy-den-koli-vesnu-vzhe-mozhna-pobachiti-.html
https://www.belta.by/culture/view/reportazh-gori-jasno-chtoby-zhizn-ne-pogasla-v-mogilevskom-rajone-prazdnujut-gromnitsy-428699-2021/
https://ocnt.com.ua/stritennya-zustrichayemo-vesnu-zaklikayemo/https://www.lelchitsy.by/2023/02/zima-s-letom-vstrechaetsya-na-gromnicy/
https://www.souzveche.ru/articles/culture/56181/
https://samopoznanie.ru/news/4540/
http://xn--90aeea2bghkbmep4j.xn--p1ai/narody-peterburga/index.php?SECTION_ID=253&ELEMENT_ID=2567
https://gazeta.ua/ru/articles/history-newspaper/_esli-vozniknet-v-dome-kakaya-ssora-begom-zazhigali-sretenskuyu-svechu/609463
http://www.catholic-zhodzina.by/uncategorized/%D0%B3%D1%80%D0%B0%D0%BC%D0%BD%D1%96%D1%86%D1%8B/
2 лютого — Стрітення. Українські народні традиції цього дня – Мала Сторінка
https://old.honchar.org.ua/p/stritennya-pershe-vesnyane-svyato-ukrajintsiv/
https://24tv.ua/koli_zima_z_vesnoyu_zustrichayetsya_narodni_prikmeti_ta_viruvannya_stritennya_gospodnogo_nhttps://www.lelchitsy.by/2023/02/zima-s-letom-vstrechaetsya-na-gromnicy/926099
https://www.belarus.by/ru/press-center/photo/vstrechaja-vesnu-obrjad-gramntsy-proveli-v-derevne-novoe-polesje_i_23193.html?page=3
https://naviny.belsat.eu/ru/news/na-gramnitsy-adliga-z-uradzhaem-budze-hviga-drevnij-obryad-proveli-na-polese/
https://ocnt.com.ua/stritennya-zustrichayemo-vesnu-zaklikayemo/
https://fakty.ua/415376-osvyacshenie-ognya-i-vody-na-sretenie-narodnye-obychai-obryady-i-primety-drevnego-prazdnika
https://media-polesye.by/news/na-beregu-pripyati-vozrodili-drevniy-slavyanskiy-prazdnik-strechanne-ili-gramnicy-62281/
http://folklore.marsu.ru/%D0%9C%D0%B0%D1%82%D0%B5%D1%80%D0%B8%D0%B0%D0%BB%D1%8B/collection_6/col_6_3.html
https://www.vjeraidjela.com/iz-riznice-dakovackih-obrednika-blagoslov-svijeca-i-blagoslov-jabuka-o-sv-blazu-i-blagoslov-svijeca-za-umiruce/
https://web.archive.org/web/20130118054048/http://www.gorenjskiglas.si/novice/gg_plus/index.php?action=clanek&id=17462
https://plevenzapleven.bg/blog/2015/02/13/%d0%bd%d0%be%d0%b2%d0%b8%d1%8f%d1%82-%d1%86%d0%b0%d1%80-%d0%bd%d0%b0-%d0%bb%d0%be%d0%b7%d0%b5%d1%82%d0%be-%d0%b7%d0%b0%d1%80%d1%8f%d0%b7%d0%b0-%d0%b2-%d0%bf%d0%b3%d0%bb%d0%b2-%d0%bf%d0%bb-58693/
https://www.facebook.com/photo/?fbid=908855111240032&set=gm.1541878476661969

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *