Menu
Categories
Vrhovna trijada slavenskih bogova i božica zime – novi prikazi u testu vremena
13. studenoga 2019. Članci

Piše: Daždinja, HRŽ Perunica

Mlada hrvatska umjetnica, magistrica Novih medija i animiranog filma, Josipa Miličević, duži se niz godina bavi tematikom slavenske mitologije, ponajprije većih i manjih slavenskih božanstava. Ovdje predstavljamo samo dio njezina opusa.

Na pitanje kako je nastala ideja prikaza slavenskih božanstava, od svih dostupnih svjetskih i više popularnih mitologija, odgovorila je: “Principalni slavenski bogovi moj su dugogodišnji privatni projekt. Ideja je nastala iz želje za upoznavanjem božanstva u koja su moji preci vjerovali i koje su štovali, te ih modernizirati kroz jedan nov i svjež vizualni identitet koji može podnijeti test vremena.”

Vizualni identiteti koje je ova mlada umjetnica dala starim slavenskim bogovima naizgled su jednostavni i jasni. Bogatstvo finih detalja izmiče prvom pogledu. Taj prvi pogled ostaje pomalo opčaran svježinom duha u strukturama i glavnim istaknutim aspektima bogova. Njihove aureole svijetle sjajem njihovih domena, njihove glavne snage vidljive su gotovo odmah. No, zatim, drugi pogled otkriva pravu čaroliju prikaza, pažljivo poslagani detalji koji otkrivaju narav bogova. Uronite u ovaj nevjerojatan svijet mlade umjetnice, koja je u tišini svoje privatnosti, otkrila nešto više od obične inspiracije i dotakla, čini nam se, nešto mistično.

Njezina djela inspirirala su i nas da ukratko prođemo glavnu trijadu i jednu slavensku božicu kojoj trenutno vrijeme pripada.

MOKOŠ – VELIKA MAJKA

Josipa Miličević, Mokoš, 2019.

Božica Mokoš božica je dvaju domova – gore, suhog i dole, vlažnog – između kojih slobodno šeće, jer su to njezine domene, svrhovite i jasne. Akademik Radoslav Katičić (┼) u Gazdarici na vratima (2011.) navodi da je riječ močilo u očitoj etimološkoj vezi sa samim imenom božice Mokoš, a imenica močilo dolazi iz glagola močiti, te se povezuje s pridjevom mokar. Mokoš je praslavenska i sveslavenska božica, što pokazuju i toponimi dobro potvrđenih u južnih, zapadnih i istočnih slavena. Njezini zlatni ključevi, otvaraju vrata proljeća, vlage, plodnosti i rodnosti što je često prikazano u snopu zlatnog žita. Dok je dolje uz vodu, ona je mokra, a gore u suhom domu je ognjevita, ona je žarko Sunce (tako ju i zovu Litavci: Saule). Zato ima u novijim predajama različitih slavenskih naroda dvojaka imena. Zovu ju ponegdje Ognjena Marija, drugdje Мокош, Макрина i sl.

Kod Slavena predodžba Velike Božice iščitava se kao Majka vlažna zemlja, prelja i tkalja, no Mokoš je bila i božica braka, ljubavi i spolnosti/plodnosti. Javlja se i pod nazivima Perinj i Vela.

PERUN – VRHOVNI GROMOVNIK

Josipa Miličević, Perun, 2019.

Perun je u staroj slavenskoj i staroj hrvatskoj pretkršćanskoj duhovnoj tradiciji vrhovno nebesko biće, personificirana energija neba, groma, snage, plodnosti, kiše i ratničke časti. Stari su ga Slaveni i Hrvati najčešće zamišljali u liku starijega, mudroga kneza naoružanog sjekirom koja osim simbola ratništva predstavlja njegov i munjonosni atribut. Izvorno je korijen *perk(w)u- značio “hrast” (usp. lat. quercus) ili pak “crnogorica”, “pošumljena planina” ili “planina”, ali u praslavenskom se razvio u značenje “udariti”, srodno sa službom gromovnika.

U slavenskoj mitologiji svijet je bio prikazivan kao sveto stablo, najčešće hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a često se predstavljao i orlom koji je sjedio na najvišoj grani i s nje motrio na sve četiri strane svijeta. U staro doba, skulpture Peruna kao i čitava svetišta njemu posvećena gradila su se na vrhovima planina i brda ili  pak u posvećenim šumskim gajevima ispod starih hrastova. To su bila posebna mjesta za štovanje i žrtvovanje bikova, volova, ovnova i jaja.

VELES – BOG PODZEMLJA

Josipa Miličević, Veles, 2019.

Veles je prema slavenskoj predodžbi svijeta kao o drvetu života živio u njegovu korijenju. Slao je duhove mrtvih u živi svijet kao svoje glasnike. Svetkovine u njegovu čast održavale su se krajem godine, zimi, kad se približavao kraj svjetskog poretka, kaos je rastao, a granice između svijeta živih i mrtvih postajale su sve bljeđe te su se duhovi predaka vraćali među žive.

Kako Katičić u Gazdarici na vratima (2011., str. 155.) donosi: “Korijen wel– kojega se značenje odnosi na umrle nema potvrde u slavenskom. Ali se od toga korijena može izvesti ime božanstva vrlo znatnog u poganskih Slavena. To ime glasi Velesъ.” (Katičić, Radoslav, Gazdarica na vratima, 2011., str. 155.). Velesov dom/dvor nalazi se, dakle, u korijenu svijeta, podzemlju, zemlji bogatih zelenih travnjaka. A u proljeće, kako su pokazali analizirani stari obredni tekstovi, iz toga svijeta dolaze ptice selice. Mjesto iz kojeg dolaze, iz Velesova svijeta, naziva se irij, virij, virj. Taj naziv povezuje se sa značenjem vodeni vrtlog, vir, a iriti se znači uzburkati, da bi u glasovnim varijantama poprimilo oblike jeriti se i jariti se. S obzirom da je Veles i zmija i zmaj, i Ir i Irica, i Veles i Vela, napominje Katičić, tada on pokazuje da je i muško i žensko božanstvo. Iako se ne može dati čvrst odgovor je li on ponekad samo jedno ili samo drugo, to pitanje treba ostati osviješteno. U grčkoj mitologiji četiri lika pokazuju sličnosti s Velesom: Pan (glazba i stoka), Hermes (magija i prijevara), Had (smrt i podzemlje) te Tifon (zmijoliki Zeusov neprijatelj). Po njegovu bijegu i transformiranju u različite životinje i povezanošću s vodom, može ga se povezati i s Protejom.

MARA/MORANA – BOŽICA ZIME I SMRTI

Josipa Miličević, Morana, 2019.

Morana je božica zime i smrti. Praslavensko ime ove božice s velikom se vjerojatnošću veže uz praslavensku leksičku porodicu određenu s “moriti”, korijenom mer- “umirati”, a kraći oblici Mara/Mora pojavljuju se u mnogim predajama.

Kada ju je, kao Maru, izdao njezin božanski parnjak Juraj/Jarilo, njegova mlada nevjesta prestaje biti žena zvana Mara i pretvara se u ubojitu Moranu. Povrijeđena i izdana, Morana naređuje svojoj braći da ubiju Jurja/Jarila, a načini opisani u raznim predstavljenim tekstovima su strašni: “(…) ja ću narediti bratcima da te ustrijele, da te ustrijele, da ti potrijebe dušu. Iz kostiju ću sagraditi trijem, iz rebara popločit ću podove, iz ruku i nogu izradit ću klupicu, iz glave izlit ću vrč, iz zglavaka izlit ću čašice, iz jasnih očiju kupe za vino, iz tvoje krvi svarit ću piva…”. (Katičić, Radoslav, Zeleni lug, 2010., str. 391). Nakon što pokopaju Jarila, pokapa se i Morana, također bez životne snage, koja se zbog tuge pretvorila u ubojitu i staru božicu zime. Time završava jedan ciklus, da bi se otvorio novi krug godine, s njima oboje obnovljenima. Samom smrću, nastaje njihov novi život ispočetka.

Sve prikazane autoričine slike/ilustracije dostupne su po pristupačnim cijenama u otisnutim formatima A4 i A3 u kvalitetnom kolor plakatu. Za više informacija obratite se na:

Josipa Miličević FB kontakt

Josipa Miličević Yahoo

Primjer otisnute ilustracije:

Josipa Miličević, 2019.
Josipa Miličević

Josipa Miličević (1993.) magistrica je Novih medija i animiranog filma. Nakon završene prakse u grafičkoj firmi Excedo radi na brojnim freelance projektima vezanima za državne institucije, ali i za neprofitne udruge. Bavi se grafičkim dizajnom i ilustracijom, te konceptualnim umjetničkim radom i dizajnom likova. Također se svestrano bavi različitim aspektima umjetničkog i kreativnog rada, uključujući animirani film, fotografiju i pisanje. Njezine ostale radove možete pogledati na poveznicama:

Josipa Miličević galerija

Josipa Miličević Instagram

Odgovori
* *