Prikaz nove knjige akademika Radoslava Katičića – “Vilinska vrata”

Radoslav Katičić, Vilinska vrata,  I dalje  tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Ibis grafika/Matica hrvatska, Zagreb 2014., 227 str. (prikaz knjige izvorno objavljen u Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol.52 No.2, prosinac 2015., Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku)

 

 

 

 

 

1

 

Piše: Deniver Vukelić, profesor povijesti i hrvatskog jezika i književnosti

Ne događa se često u tako kratkom razdoblju, što u humanističkoj znanosti jedno desetljeće zasigurno jest, da jedan autor objavi toliko knjiga koje doprinesu čitavom nizu humanističkih znanosti, od lingvistike i etnologije pa do povijesti i arheologije, i zapale iskru za mnoge druge projekte, kulturne i edukativne, kao što su to učinile knjige akademika Radoslava Katičića objavljene u Hrvatskoj zadnjih sedam godina, od 2008. do 2014. godine. Nakon prve tri knjige kapitalne hrvatske lingivističko-arheološke biserne niske sa zajedničkim podnaslovom "Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine": Božanskoga boja (2008.), Zelenoga luga (2010.) i Gazdarice na vratima (2011.), akademik Radoslav Katičić 2014. godine objavio je i četvrtu u nizu pod zanimljivim naslovom Vilinska vrata koja ima i britko parafraziran podnaslov svojih prethodnica "I dalje tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine". Knjiga je također prepoznatljiva formata i grafičkoga stila kao i ostale, izdana u uhodanom izdavačkom tandemu Matice hrvatske i Ibis grafike. Katičić Vilinska vrata i u samom uvodu knjige proglašava svojevrsnim dodatkom, appendixom prethodnim knjigama, no ne i dovršetkom započetoga istraživanja i putovanja u otkrivanju dosad nepoznatih početaka najstarijih hrvatskih pretkršćanskih obrednih i mitoloških tekstova kroz lingvističku komparativnu metodu razotkrivanja zajedničkih ishodišta. Zasigurno to i nije dovršetak jer se već neko vrijeme mogu čuti vijesti da je u pripremi i peta knjiga pod radnim naslovom Naša stara vjera.

No, vratimo se Vilinskim vratima. Glavni urednik ove knjige, kao i prethodne tri, bio je etnolog Tomo Vinšćak, veliki zaljubljenik u mitsko i umješna znanstvena i koordinatorsko-organizatorska snaga koja nas je prerano napustila 2013. godine, nažalost ne dočekavši niti izlazak ove knjige. Vinšćak je godinama surađivao i prijateljevao s Katičićem, kao i s etnologom Vitomirom Belajem, te su mnogi  zajednički projekti bili rezultatom njihove plodne suradnje. Jedan od njih bio je i veliki znanstveni skup "Vilinska vrata", a koji se odvio u listopadu 2012. u Lovincu i Starigradu Paklenica, u organizaciji Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru, a na kojem sam i osobno imao čast prisustvovati i izlagati na sličnu temu. Sam skup u ime svojih, prije spomenutih institucija organizirali su Tomo Vinšćak i Josip Zanki. Već se tamo moglo vidjeti i čuti da Katičić marljivo priprema novu knjigu, a samo ime skupa toliko mu se svidjelo da ga je iskoristio i za naslov svoje knjige koju je upravo pripremao. O tome i govori u uvodu  poglavlja koje je i dalo naslov knjizi, "Vilinska vrata" (79-98), a u kojem spominje svoj razgovor s Vinšćakom kojega je pitao otkuda potječe taj izraz. Vilinska vrata, naime, prema tome razgovoru a i prema Vinšćakovom izlaganju na skupu, jedno su od poznatih mitskih mjesta ličkoga kraja, toponim jedne specifične lokacije na Velebitu koja se tako naziva od davnina a nalazi se na potezu od Svetoga Brda do Malog Alana (83). Taj toponim spominje i Mile Budak u svom romanu Bazalo. Tomo Vinšćak je u svom referatu na spomenutom skupu dao prikaz o predaji o vilama s ličke strane Velebita preko priča prikupljenih terenskim radom, te ustvrdio kako je Sveto Brdo na Velebitu zapravo obilježeno kao posebno sveti dio Velebita kod starih Slavena, a Vilinska vrata označio prolazom iz profanog u sakralno. Analizom toponima napravio je i prikaz konteksta kršćanskog i pretkršćanskog svjetonazora. Katičićevo poglavlje o vjerovanjima u vile u planinama u ovoj knjizi, "Vilinska vrata", nastalo je iz referata koji je akademik pročitao na skupu a potom ga i uključio u ovu svoju novu knjigu. U referatu, pa tako i u istoimenom poglavlju, predstavio je, kroz analizu jezika i pjesama i slavensku figuru svetog pjesništva, dokaz da je očuvana tradicija vjerovanja u vile tradicija s mnogo starijim izvorom unutar Perunova kulta, dakle glavnom Boginjom degradiranom u niže natprirodno biće, a izričaje poput "vrata" i "kuća" zapravo degradiranom ostavštinom "grane" i "grada" odnosno neba.

 

sur-41-radoslav-katicic-vilinska-vrata-large-large_632569

 

Ustvari, sva su poglavlja ove knjige raznorodna, nisu uokvirena samo jednom temom, odnosno uže tematski obilježena kao što je to bio slučaj u prethodnim knjigama (Božanski boj je istraživao rekonstrukcije mitskih pjesama o sukobu slavenskih božanstava Peruna i Velesa, Zeleni lug o hodu kroz godinu božanskoga para vegetacije Jarila i Morane, a Gazdarica na vratima o boginji Majci mokroj zemlji – Mokoši). Stoga kad pročitamo knjigu shvatimo uistinu zašto ju je Katičić nazvao appendixom prvima trima. Zato što, kako i sam kaže (5), svako je poglavlje nastavak jedne od rekonstrukcija započetih i objavljenih u prošlim knjigama. Stoga svako od poglavlja u ovoj knjizi može se shvatiti i kao novim poglavljem u jednoj od prošlih knjiga, ovisno gdje tematski pripadaju: "Živa predaja o Perunovom liku", "Perunovo svetište u Varešu", "Vidova gora i sveti Vid", "Veles u psalmu", "Vilinska vrata",  "Perinova ljut", "Vražje oko" i "Pogani vrh" tako bi mogli vrlo lako biti shvaćeni kao dodatna poglavlja Božanskoga boja, "Jurjevo koplje i Jurjev mač" Zelenog luga,  a "Majka milosrđa između slavenskoga poganstva i kršćanstva" i "Mokošin vrh u Međimurju i pozojeva glava uza nj" Gazdarice na vratima. Također, kao što Katičić spominje u predgovoru (VII) ta su poglavlja ujedno, kao što je to bio i slučaj s "Vilinskim vratima", bili i brojni radovi koji su nastajali na različitim znanstvenim skupovima. Jedino je poglavlje "Veda Slavena kao fatamorgana" zasebne tematike, priča o životu i djelu Stipana Verkovića, folklorista iz 19. stoljeća koji se bavio skupljanjem i istraživanjem folklorne građe te tražio vedsku starinu u slavenskoj predaji, a u što mu nije uspjevalo uvjeriti znanstvenu javnost 19. stoljeća. No, akademiku Katičiću čini se to uspijeva, sve je više znanstvenih i kulturno-edukativnih projekata vezanih uz istraživanje pretkršćanstva u Hrvata. No, ono što je bitno za napomenuti, a to je i ono što sam Katičić naglašava, "cjelovitost njegova izlaganja ne proizlazi iz predočaba i sadržaja stare vjere, nego iz tragova usmene predaje njezina svetog pjesništva i obrednih tekstova, a da cjelovitu sliku predočaba i sadržaja stare vjere tek još treba uspostaviti, suzdržano i oprezno različitim metodama koliko je to ustvari i moguće" (5). Katičić se svojim poredbenim metodama lingvističke arheologije, odnosno metodama iščitavanja mitske matrice u folklornim tvorbama, ali i ne samo njima, već i terenskim onomastičkim i toponimskim istraživanjima, i dalje sustavno bavi rasvjetljavanjem i sačinjavanjem preživjeloga korpusa tih tragova. U ovoj knjizi skoro je pa i više onih poglavlja koji se bave analizom imena na terenu, negoli u samim pjesmama kao što je to bilo u prošlim knjigama, a tome se zasigurno može zahvaliti upravo plodnoj suradnji autora s etnologom Vitomirom Belajem, arheologom Jurjem Belajem te etnologom Tomom Vinšćakom. Početne Katičićeve ideje i teze koje su postavile prethodno temelje, prebirući i uspoređujući već prikupljenu folklornu građu, sada su već dale dovoljno alata da se daljnja istraživanja i spekulacije mogu pokrenuti i u geografskom i arheološkom smislu, što bi moglo značiti da čitava teorija ima dovoljno smisla da se može održati i poslužiti kao temelj i budućim multidisciplinarnim istraživanjama. No također, smatram da čim prije kako i prethodne tako i ova knjiga moraju biti prevedene barem na engleski jezik, ako ne i druge svjetske jezike. Ponajviše stoga što nažalost šira svjetska etnološka, antropološka, lingvistička i kulturnopovijesna humanistička zajednica slabo ili skoro nikako ne čita hrvatski jezik, a time i ovako značajni napori ostaju neprimijećeni, a mogli bi biti velikim poticajem za slična istraživanja i na područjima drugih naroda i kultura. Također,  tako bi ovi rezultati i metode mogli biti podvrgnuti mnogo većim interdisciplinarnim komentarima i analizama, nego što je to moguće ako ostanu samo na hrvatskom govornom području.

Dok čitate ovu knjigu, svakako preporučam da na stolu imate i prethodne tri i služite se njima u isto vrijeme, otkrivajući jednu iznimno zanimljivu priču o najstarijim slojevima duhovnosti u Hrvata i Slavena, dok s uzbuđenjem iščekujete sljedeću knjigu akademika Radoslava Katičića.

                                                                                                       

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *