Perun iz Perunove perspektive

Ideja je bila probati predočiti sveto mjesto na drugačiji način, sagledati ga iz nekog drugog kuta, iz kuta gledišta našeg Gromovnika, sa vrha krošnje, sa visine.

 

 

 

 

Piše: Veleslav, HRŽ Perun

Prvo bih volio reći da se teško nešto suvislo može napisati što već samim video uratkom nije rečeno. Ono što mogu, je probati opisati samo putovanje sa Grobničkog polja do vrha Perun, objasniti ideju samoga filma i naravno zahvaliti se ljudima koji su pomogli da se ova ideja ostvari.

Ideja je bila probati predočiti sveto mjesto na drugačiji način, sagledati ga iz nekog drugog kuta, iz kuta gledišta našeg Gromovnika, sa vrha krošnje, sa visine.
Sam put prema brdu Perun bio je uzbudljiv, ali miran i bez ikakvih poteškoća. Vrijeme je bilo savršeno za let, sve dok nismo stigli iznad svetišta. Tamo je poprilično puhalo i bacalo nas je po nebu u svim smjerovima, što načelno nije ništa neobično za to područje.
Nevjerojatan je osjećaj gledati na mjesto koje ima toliku osobnu važnost iz neke potpuno druge, nesvakidašnje perspektive. Moram reći da smo imali dosta poteškoća pri uočavanju Petrebišća i vrha Perun.

cl14-1

 

Inače ogromno područje, iz zraka se činilo toliko malo i neuočljivo da sam ga jedva opazio. Razmišljao sam koliko bi sve bilo lakše, da sada gori naša vatra u krugu. Ta misao mi je probudila maštu pa sam se zapitao koliko veličanstveno sve to mora izgledati po noći za vrijeme obreda, obasjano mjesečinom, zvijezdanim nebom i veselim narančasto crvenim plesom naše vatre. Bio bi to prizor za pamćenje.

Kada sam, iz više pokušaja, uspio fotografirati sve što sam htio, dao sam znak pilotu da možemo krenuti nazad prema Grobniku. Čim smo malo uzmakli brdu Perun, let je ponovno postao ugodan, bez vjetra i propadanja aviona po zraku. Osmijeh mi je svanuo na licu jer sam pomislio kako posjet Perunovom brdu ne može proći a da ne bude uzbudljiv i napet, to jednostavno nebi priličilo tome mjestu. Kada smo sletjeli, kada su moje noge opet bile na predivnoj i meni sigurnijoj zemlji i kada su sve emocije utihnule ostalo mi je jedno pitanje, jedna misao u glavi. Uočavanje da je naše sveto mjesto za koje sam mislio da je ogromno zapravo toliko malo da se jedva vidi u usporedbi sa ostalim krajolikom, toliko malo a meni najveće, najbitnije i najljepše mjesto na svijetu, mjesto koje je zasigurno ostavilo najveći utisak na mene, na jedan način i oblikovalo čovjeka kakav danas jesam. Nadam se da je svrha ovog projekta ispunjena i da sam vam barem približno uspio predočiti ljepotu i veličanstvenost toga mjesta, dok je i sami ne doživite.

Za kraj bih još samo iskoristio ovu priliku da se zahvalim mome ocu koji je osigurao avion i njime pilotirao i mojoj djevojci koja je svojim fotoaparatom osigurala visoku razlučivost fotografija i naravno portalu rodnovjerje.com.hr na mogućnosti dijeljenja ove priče sa vama.

Slava rodnim Bogovima!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *