Mirila – staništa duša predaka velebitskih gorštaka

 

Čovjek je smrtan a mirila su besmrtna.
Mirila nisu kameni spomenici već su ona okamenjena božanstva.

(Tomo Vinšćak, Mirila, kulturni fenomen, str.  14., 2010., Naklada 600, Ljubljana)

 

 

cl7-12

Piše: Sonja Miličević Vukelić, diplomirana etnologinja i profesorica povijesti

 

Osebujni ritualno-religijski kameni spomenici Velebitskog podneblja, nazvani u narodu mirilima, mjerilima, počivaljkama, počivalima, već desetljećima predstavljaju znanstveni izazov. Od početka njihova proučavanja sredinom dvadesetoga stoljeća, pa sve do danas, mirila su se potvrdila kao kenotafi vrlo specifičnog obilježja – granice svijeta živih i svijeta mrtvih. Naime, mirila predstavljaju kuće za duše, mjesto gdje se duša predaka vraća kada poželi, te ujedno i mjesto koje duši predstavlja granicu kako ne bi u svom vraćanju lutala među živima.

Podrijetlo, starost, religiozno i metafizičko značenje mirila, kako navodi Tomo Vinšćak u knjizi Mirila, kulturni fenomen (2010.) kao jedan od autora, znanost, unatoč čvrstim korelacijskim naporima etnologije, antropologije, arheologije, filologije, povijesti, povijesti umjetnosti te povijesti religije, još uvijek nije u potpunosti utvrdila.

Ono što je utvrđeno jest to da je taj običaj bio vezan za selilačko stočarsko stanovništva Velebita. Velebit predstavlja najdužu i četvrtu po visini goru u Hrvatskoj, obuhvaćajući Liku, Dalmaciju i Hrvatsko primorje. No, ona nije samo to. Velebit je gora obilježena mitovima i mitologijom stare hrvatske tradicije, obiljem toponomastičkih i onomastičkih ostataka, područje bogato narodnim predajama isprepletenima oko iznimne ljepote i gdjekud surove okrutnosti vrhova i padina ovog veličanstvenog masiva, pa se stoga još navodi i kao hrvatski Kailas, dakle sveta gora. Legende Velebita većinom su vezane upravo za priče o ovostranom i onostranom, životu i smrti koji su se znali vrlo brzo izmjenjivati na ovom području, te priče o vilama koje su dale nezaobilazan obol gotovo zastrašujućoj tajnovitosti većine velebitskih dijelova.  Velebit, osim što je najduža gora širokih zelenih pašnjaka, ujedno u svojim njedrima skriva najdublje speleološke objekte u Hrvatskoj, pećine i jame na koje se gledalo sa znatiželjom i strahopoštovanjem.

Ta, u najmanju ruku, dualnost Velebita oblikovala je i svoje stočarsko stanovništvo. Ljudi ovog predjela izdržljivi su, snalažljivi, neposredno upoznati s varljivom granicom života i smrti i dobro su znali čuvati tajne svojih ziđara – majstora-klesara i oblikovatelja mirila. Mnogi simboli su svojim oblikom i značenjem do danas ostali nepoznanica. Većim dijelom obavijeni velom tajne, mirila ne predstavljaju samo staru simboličku, ali svetu granicu između života i smrti koje, prema Milovanu Gavazziju vuku podrijetlo još iz megalitskog doba, već predstavljaju i granicu simboličkog razmišljanja i djelovanja starog stanovništva i govornog jezika modernih istraživača.

Čak je i Mirjana Trošelj, prva etnologinja koja je napravila taj veliki korak ka prepoznavanju i priznanju ovog začuđujućeg fenomena, naišla na tišinu u kazivača pri istraživanju detalja specifikuma mirila. S obzirom da je običaj postavljanja i klesanja mirila, preživio do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, bio  zastupljen i kod kasnijih pravoslavnih i kod rimokatoličkih stanovnika Velebita, može se zaključiti da su ga naslijedili od starijeg stanovništva pretkršćanskog razdoblja. U svakom slučaju, mirila predstavljaju nedovoljno istraženu tajnu kolektivnog sjećanja na jedan stari, ali u tradiciji i po inerciji, još uvijek prisutan mitski svijet starih Slavena.

 

Miriti tijelo – miriti dušu

Kada bi na ovom području čovjek umro, oprali bi ga, zamatali  u tkaninu, postavljali na nosila, vezali ga užetom da ne isklizne te iznosili iz kuće s nogama naprijed. Spust do groblja kraj mora ponekad bi trajao i pet sati, a povorka koja je nosila pokojnika nije ga smjela spustiti nigdje osim na mjestu gdje su se obilježava i gradila mirila.

 

cl7-2s

 

Tamo se pokojnik spuštao na zemlju prvi i posljednji put. Ljudi koji su nosili pokojnika stavili bi mu, uzimajući iz neposredne okoline, jedan kamen iznad glave i drugi ispod nogu (Mario Katić, Mirila, kulturni fenomen, str.  15., 2010., Naklada 600, Ljubljana).


Nakon toga, povorka bi nastavila put do groblja gdje bi se pokopalo tijelo. Nekoliko dana, tjedana, a ponekad i mjeseci kasnije došao bi ziđar, obradio dva postavljena kamena i popločio dio između njih sagradivši tako mirilo. Obrade su bile različite i ovisile su o nekoliko faktora poput vještina klesara, veličini kamenja te platnim mogućnostima obitelji ili čak čitavog pokojnikova roda. Prema tome razlikuju se dva tipa obrade – prvi s preciznom dotjeranom vanjskom i unutarnjom plohom, te uklesanim simbolima i/ili natpisima na uzglavnom kamenu, te drugi rustične obrade s gotovo nikakvim klesarskim intervencijama. U literaturi Mirjane Trošelj navodi se mišljenje da što je klesar bio nepismeniji, to je više pažnje i preciznosti posvećivao simbolima i ornamentici samih mirila. Mjesta gdje su se upočivale duše građena su u blizini svakodnevnih putova i predstavljala su sveta mjesta.

 

cl7-3s

 

Na mirilima se dakle mjerila duša, jer se vjerovalo da je duša istovjetna čovjekovu tijelu i u dužini i u obliku. Znači, izmireno tilo je izmirena duša. Pokojniku bi se uzimala mira tako da bi ga se položilo na zemlju glavom ka zapadu, s nogama ka istoku i licem postavljenim tako da je u položaju prema izlazećem suncu posljednji put. Tako izmirena/namirena duša bi onda ostala vezana za taj sveti kamen, spriječena da luta među živima, a kada bi se poželjela vratiti na tren, vraćala bi se na svoje mirilo koje bi prepoznavala po svojoj miri i simbolima, ako ih je bilo.

Grob kod mora gdje se ukopavalo tijelo tzv. komorač, bio je zanemaren. Ukoliko nije bio obilježen više se i ne bi znalo gdje se nalazi jer je posve obrastao travom (komorač, foeniculum vulgare – jestiva, ljekovita samonikla mediteranska biljka, na kraju ljeta dosegne visinu od metra do metra i pol) (Mirjana Trošelj, Mirila, kulturni fenomen, str.  64., 2010., Naklada 600, Ljubljana). Tamo je otišlo samo mrtvo tijelo koje se pretvara u zemlju, a mirila su ljudima označavala pravi grob, stanište duše predaka, duše koje žive vječno.

 

Simboli na mirilima – neodgonetnute šare

Mirila su imala funkciju mjerenja, smirivanja, namirivanja i izmirivanja (izmiriti – kao uvesti u mir, ali i kao izmjeriti) duša. Kod mladih su izazivala posebno strahopoštovanje, jer su se davale kazne čak i za nehotično oštećivanje mirila. Osim što su predstavljala sveta mjesta, mirila ujedno posjeduju vrijednost u svojim plitko uklesanim ideogramima – motivima koje predstavljaju sjećanja i vjerovanja velebitskih gorštaka.

 

cl7-4

 

Te šare, kako narod naziva uklesane simbole na uzglavnici, a ponekad i na uznožnici (uznožnom kamenu), variraju od mlađih jednostavnih križeva, inicijala, godina i antropomorfnih oblika pa do trozuba, pentagrama, kompleksnih solarnih diskova, običnih i dvostrukih svastika, sunčanih "latičastih" križeva, bogatih ornamentalnih križeva sa spiralama i kombinacijama raznih simbola, osmerokrakih rozeta, te i jedan zasad pronađen primjer motiva stiliziranog stabla. Upravo ornamentalna skupina znakova predstavlja najveći izazov, jer se o njihovom značenju, kako navodi Mirjana Trošelj, može samo nagađati.

 

cl7-5

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *